Recent Posts

UTULJENO OGNJIŠTE

OGNJIŠTE

UTULJENO OGNJIŠTE

U šumi na Golom Gaju, gdje su se na razmaknutim granama drveća caklile treperave kapi kiše, probijali su se blijedo žućkasti zraci jutarnjeg sunca. Osvježena i k’o velikim abdestom izmivena, tek olistala šuma, mirisala je na metvicu, na bijele zvončiće , na zlataste cvjetove jagorčevine, iznikle iz gomilice zemlje sakrivene pod raskošnim listom kukurijeka. Dok su ptičice gaseći žeđ, kupile sa lišća drhtave kapljice, ispod drveća je bojažljivo ishmilio pokisli zec i trkom preskočio u travi sklupčanog ježa.

Kad se zlatasto sunce, poput otvorenog suncokreta, pojavi na nebu i toplinom zagrija ozeble grane, u dubini šume zašuškera lišće. Tiho, da ne bi probudio Adža i ostale mu prijatelje, Hudin se izvuče iz zemunice ukopane u skrivenom brdašcetu, razmaknu natruhle tahte, prekrivene srebrenastom mahovinom, i ispred duboko udahnu vazduh i proteže ruke. Sjedajući na jedan ovlaženi panj, izvadi iz džepa ćesu i u pogužvanom ćahatu zamotavši cigaru , ispljunu iz usta ostatke duhana, kresnu kremen o jedan pokrupniji kamen, kad mu suknu plamičak, Hudin duboko u sebe uvuče dim i tužan pogleda k’ nebu.

Na jednoj grani iznad sebe ugleda svraku, gdje iz kljuna dotura isitnjenog crva, pod krilima joj sakrivenom ptiću. Dok je ušuškan majčinim perjem, malehnim kljunom prihvatao ukusne zalogaje, ptić je od zadovoljstva isprekidano cvrkutao. Od ljepote prizora i majčinske ljubavi, u bolnom sjećanju, Hudinu se iz grla nekontrolisano ote jecaj: „Majko!!!“

U tom glasnom kriku, obretnu se dolje u kuli ispod Kućišta, gdje ga majka Smaila (kćer Hamzage Mekića iz Kolašina), kao siroče, od četrdeset dana ostavljenog iza oca mu Bećirbega Begovića, s’ velikom ljubavlju i strepnjom odnjivi . Odjednom, poput mogobrojnog orkestra, oglasiše mu se kraj uzglavlja davne uspavanke otpjevane uz miris nevena, pod pendžerom procvjetalog.

„ Nina, nina, moj Hudine, jagnje malo, oči moje dunjalučke…“- odzvanjala je tiha uspavanka u jecaju maloljetne nevjeste, nad bešikom nagnute i u tišini noći gubila se negdje ka Kuli i bukovima nadošlog Lima. Kao dječačić , prije nego bi oči sklopio, osjetio bi toplinu majčina daha dok bi mu na čelu, rad uroka između obrva brižljivo bajala. Ta topla ruka što ga je milovala, ta ljubav što joj je iz duše izvirala, dah koji ga je medom hranio, ta ručica mu kojom joj vrela prsa ispod bluze pronađe, bili su njegov najveći oslonac i čelični direk životnih temelja.

„ Zdrav k’o dren mi bio i svuj sretan hodio, od uroka se vazda krio“, – u mirisu jorgovana i onom pruću johe potopljene u omahu s’ Ćehuše zahvaćenu, zapiskaše mu majčine đurđevdanske redalice.
Dok mu je u ruci dogorjevao duhan i dim ga počeo za oči pecat, on se malo uspravi, provirivši iza jednog drveta, pogleda niz brdo, glasno uzdahnu.

Dolje, u rasovskoj dolini, iz malehnih katafa, pletenih s’ olistalim prućem , koje su ličile na zelene čadore pečurke pupavke, visoko ka nebu, vihorio se svjetlosiv, vijugasti dim. U ranom jutru, čulo se jasno zvjeckanje limenih bakrača tek okačenih na verige, na kladi su pucala drva za potpalu, neko je kašljući proklinjao jutarnju maglu što mu je stiskala dušnik, negdje je meketala koza…

Rasovske izbjeglice, na opustešenom i zločinačkom rukom spaljenom ognjištu, otpočinjale su novi dan. Bez igdje išta i igdje ičeg, nekadašnji begovi i age, dvije godine posle rasovskog pokolja, maja 1943. god , bjega pred četničkom kamom i lutanja od Goduše, Bašče, Rožaja i Peći, vratiše se na rodno tlo natopljeno bošnjačkom krvlju, da tu, poput ptica selica, od granja i pruća sviju svoje gnijezdo. Na jauku bolu i suzom ugašenom zgarištu, od inata i prkosa, dođoše na svoje, da bi im tu ponovo oživjela nada i zapulsirao rodni damar vjekovnog ognjišta.

Iz razrušenih Begovića i Franca kula, kroz nagorelo i izlomljeno kamenje, kao simbol snage, vjere i prkosa, iz zemlje pomiješane sa pepelom, bujala je proljetna trava. Rascvetali behari Iljazbegova sijerka, Adembegove maslaje, Amiragine pećanke, Hajrudinbegove biogradke, Muharembegovog medunka, Husnibegove aršlame, zamirisaše na život, na čvrstu besu da im se zlo nikad ne smije ponovit.

Kad se Hudin zakašlja i uplašena svraka sa ptićem odletje gore, on na zemlji nogom zgnječi dogorjeli opušak i na njega nabaca granje. Odjednom poželje da strči dolje u ravan i zagrli majku, da joj poljubi onaj biljeg na grlu, kojeg je kao dječačić, gutajući toplo mlijeko iz njenih slatkih prsa, ručicama neprestano milovao.

OGNJIŠTE 1

Zamišljao je da će mu majka, kad se naveče krišom do njene katafe privuče, po tmuši predati u bošči zavezan topao brašnjenik i čistu preobuku, da će joj tada na minut dotać milo lice i brzinom joj poljubit ruku. Odjednom poželje da ga majka pomiluje, da ponovo osjeti miris one njene , k’o labud bijele šamije i da ga na čelu zagolica ibrišim ojica. Puzeći natrag ka šumi, usput će strepit da mu ona okamjenjena majčina suza ne sklizne s’ lica, da mu još dugo na nju miriše, da danima pišti na onu, zbog njega žrtvovanu mladost, na vječno joj odricanje muške ljubavi i čvrste ruke.

Umoran od dvogogodišnjeg mučeničkog skrivanja po šumskim gudurama, od zadaha zemlje i plijesa koji su ga noću budili iz sna, od strepnje da njega, Adža mu Hilmibega i nekoliko komšija , Partizani ne nađu i bez ikakvog razloga ih osude zatvorskom kaznom, Hudin zažali što ne ostade sa majkom da čeka najgoru sudbinu.

Znao je da ga je, posle završetka rata 1945 g i nemilosrdne partizanske „čistke“ nad uglednim Bošnjacima, kad su preko noći nestajale mnoge umne glave bjelopoljskog kraja, Adžo Hilmibeg sa nekoliko rođaka i komšija iz strepnje sklonio u šumu. Sa sobom su imali samo dvije puške, nešto municije i jedan stari dvogled, kojim su iz šume pratili kretanje partizanskih patrola. Kako su često mijenjali mjesta, šume, sela, nekad gladovali, mrzli se, udaljavali od svojih najmilijih, sin je majci jedva uspjevao poslat kratke poruke da je živ i da se ne sekira.

Kad koraknu i pred njim se prepriječi divljaka jabuka puna behara, Hudin jednu granu sebi privuče i pogleda tamo na Loznice, gdje mu vjerenica Naja otpočinjala novi dan.

Zažmiri i obrete se sakriven ispod probeharale bjelošljive, čekajući je da prođe ka česmi, sa grane pokida šaku cvjetova i razbaca ih po putu na orošenoj travi. Kad začu korake i bat joj nanula, od radosti mu se učini da je soko, pa s Loznica poletje negdje pr’o Lima, da iza brda radosnim klikom smiri uzdrhtala krila.

Čim Naja mimo njega sagnute glave prođe i on joj spazi pletenice niz leđa opružene, neobjašnjiv slatki drhtaj ga k’o strijela ka njoj odbaci, motajući joj rukom provirjeli uvojak, željno je privuče sebi.

– Najo!- momački šapat ka Limu u čežnji vjetar otpuha.
– Hudine!- djevojačke oči radosne trepnuše.
– Na ti, – prosu joj pregršt behara po kosi.
– Neka, viđeće ko, – drhti nevino srce.
– Nek vidu, šta mari. Moja si. Neću ja još dugo u šumu, pričekaj još malo.
– Ahaaa, hoooću, – rumen joj s obraza pade dolje na travu, rosu stidom oboji crveno.

                                                                                                        ****

Kad tamo negdje u Daščoj Rijeci, pod kamenim mostom pukoše puške, uzletjeli soko na nebu zagrakta, ka zemlji se mrtav strovali, istog časa gavran sa krša ka Rasovu poletje…
Dok se majka Smaila, na kućnom pragu u sina zaklinjaše: „ Želje mi Hudinove“,Hudin se držao za prsa i s mendiljom zatisk’o taze ranu, sa kape mu pred oči zasjajaše petokrake, k’o crven ibrišim Najine svilene prlante. Djevojačka sehara se crnim katancem zaključa, na Loznice zaigraše nesuđeni svatovi, vjerenici se sudbina drugačija ispisa…

Naja se sagnu i ispod šljive pokupi uvehle behare, u žalosna njedra zavuče suhe zametke…

Za maksuma pripreman bešik se prevrnu, praznog ga Lim izlomi, progunu,bezdanu predade, pod pendžerom pokidan neven odjednom klonu, u zadnjem uzdahu majka jedihniku pomilova kosu, Šehadetom razbaja…

Kad gavran , oznojenih krila, sletje na nagorjelu zidinu i od žalosti iz oka pusti suzu krvavu, sa Kućišta odjeknu: „ Oči moje za dovijek izvađene!!!“ lelek niz dolinu pobježe da se negdje sakrije, bakrač se pred katafom preturi, Rasovom odjeknu majčina zakletva: „Groba mi Hudinovog!!!“

Bećirbegovo ognjište se zanavijek utuli…

Autor: Šefka Begović – Ličina

Digital StillCamera

Digital StillCamera

http://ibalkan.net/

Šta vi kažete na ovo?

iBalkan.net