Recent Posts

Legenda o jezeru 7

Legenda o jezeru 7

Legenda

Nešto mu je bilo čudno tog jutra dok je gledao prema krošnjama visokih jela. Mirne i tihe, bez daška vjetra i jutarnjeg pjeva ptica, činilo mu se da sanja. Samo su odzvanjali njegovi koraci, lom suhog granja pod koščatim, naboranim šakama i teški uzdah kada bi podizao mali zavežljaj na povijena leđa. Uska šumska staza je bila mokra od jutarnje rose, sumaglica se još uvijek lijeno dizala sa nje, ostavljajući kapljice rose po opalom lišću, travi i ponekom usnulom cvijetu. Sunce se stidljivo probijalo, zijevajući lijeno, kao da mu se nije žurilo da zagrebe po truhloj zemlji i rastjera tamu.

Mujo bi  svakog jutra, prije zore, uzimao svoj štap, konopac, kratki nožić i kretao put šume da sakupi malo granja za potpalu. Poznavao je svako stablo, puteljak, kamen, rupu. Još zavijena u tamu, nije mogla prevariti starca koji je koračao žustro i brzo, hitajući na obalu jezera.

Još uvijek sa mjesečinom na površini vode, talasalo se nježno, poput mlade djevojke pod prstima ljubavnika. Izmicalo mu je i bježalo zovući sunce da se umije u njegovoj dubini. Mameći ga na jutarnji ritual. Jele bi zatreperile od ljepote i nadvile se nad vodu, diveći se bistrini i hladnoći. Starac bi, duboko dišući, sjeo na oboreno deblo odmah uz samu vodu, podno visoke topole, stavio čvornati štap pored sebe, uzdahnuo i gledao ka jezeru. I čekao. Nju.

Legenda 4Sunce bi izvirilo prvo stidljivo, lomeći talase svojim rumenilom, šireći ga po čitavom jezeru. Grubo bi razgrnulo grane, uspelo se iznad  planine i spustilo svoj prvi vreli poljubac na hladnu vodu. Jezero bi se zacrvenilo od stida,  poput krvi, donoseći na svoju površinu nejasan, nasmijan, prelijep lik djevojčeta. Kao da je znalo da ima posmatrača, sunce bi  se trglo, pomilovalo još jednom modru vodu pri tome  razbijajući odraz lica u milion sitnih  dijelova nošenih vjetrom ka obali  te zamaklo za visoko drveće, namigujući Muji koji je sjedio kao začaran i gledao taj kratki prizor. Šuma bi zatreperila, zašuštala kao da mu šapuće na uho:

„Mujooooooooooo! Ššššššššššššššššššššššššššššš!“ – starac se zagonetno nasmiješio, oslonio ruke na stara koljena , bolno uzdahnuo i podigao svoje visoko, mršavo tijelo. Iznenada, šuma bi zapjevala, rascvjetala se i otvorila. Udahnuo bi duboko kao da udiše sam život. Stresao se od jeze i krenuo put kuće, usput sakupljajući suho granje i po koju gljivu.

Tog jutra je sjedio na oborenom stablu, podno visoke topole, čekajući da prvi zraci sunca poljube tamnu površinu jezera. Mjesečina se kupala u njegovoj dubini, podižući visoke valove, modre i hladne. Osjećao je teške kapi kako udaraju po njegovom licu poput samara. Voda kao da je ključala. Iz dubine su ga posmatrala dva užarena oka puna bijesa, umjesto djevojčinog lica. Sunce se sakrilo podno rumenih stijena, pokušavajući se otarasiti tmurnih i teških oblaka i vinuti se ka nebu. Negdje iz dubine šume se začu turobno:

„Huuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuu!“ – Mujo se trže, uze štap, na leđa nabaci naramak suhih grančica, još jednom pogleda ona dva užarena oka na dnu uzburkanog jezera, i krenu uskim puteljkom kući.

Šuma je bila tiha i čudna. Trava kao se da sklanjala pred njegovim koracima, izbočeno korijenje se stapalo sa mokrom zemljom. Neka sparina dodirnu starčeve nozdrve, poče da ga guši, uzima mu dah i otima svaki udisaj.

„Huuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuu!“ – začu se ponovo zlosutno  dozivanje sove.

Legenda 1

Strah obuze starčevo tijelo, ubrza mu korak i pomuti razum. Mujo se okretao za svakim šumom koji bi čuo i skretao bi sa dobro poznate mu staze. Drveće se stezalo oko njega, stabla ga pritiskala, grane ga šibale po licu i tijelu. Iznenada Mujo osjeti težak udarac u stomak, izgubi dah, presamiti se preko niske, suhe grane, posusta i pade. Jedino što začu je svoje  teško hroptanje. Oslonjen na šake i koljena pokuša da uspori dah i smiri srce. Da dođe sebi. Spusti glavu na mokru zemlju, zatvori oči i poče da uči na sav glas. Hroptanje se uspori, svježi  zrak dodje do njegovih nosnica a svježa krv poteče njegovim venama, te  Mujo prikupi posljednji tračak snage i pokuša ponovo da ustane i krene dalje. Ispred njega dobro poznati izlaz iz šume i suncem obasjani Brlozi, zarasle i obrasle livade u kosini.

„Huuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuu!“ – još jednom iz dubine šume se začu duboki sovin huk. Starac namah skoči, uhvati se čvrsto za čvornati štap, zakorači posljednjom zerom snage naprijed, nervozno se okrećući ka tamnoj šumi. Pohita mokrim šumskim putem ka Brlozima. Čim izađe na čistinu, uhvati se za prsa, teško dišući i ponavljajući:

“Tobejarabi, tobestakfirulah!”

„Na hajr i na dobro!“ – sa leđa skide naramak drva, spusti ih pored sebe i poče dugim štapom da razgrće visoku travu, praveći sebi prečicu ka selu.

Iznad jezera se napokon uzdiglo sunce uzaludno tražeći svoj odraz u njemu. Milovalo ga svojim toplim zrakama, smirivalo i tješilo. Okolne jele su se turobno nadvile na obale jezera ogledajući se na modroj površini, štiteći ono što se nalazilo u njegovoj dubini,  dva užarena žuta oka.

Legenda o jezeru-NASTAVLJA SE

Ekskluzivno iz Sarajeva za portal ibalkan.net. Alma Ajanović Zornić

Legenda 3

http://ibalkan.net/

Šta vi kažete na ovo?

iBalkan.net