Recent Posts

Legenda o jezeru 6

Halima 2

Legenda o jezeru 6

Halimina kuća se nalazila na samom kraju sela, sakrivena visokim orahom koji ju je potkopavao  svojim  korijenjem,  držeći je poput dugih prstiju   u  šaci , godinama je  lagano  stezao i drobio. Obavijena gustim viticama korova, izapranog crvenog krova posutim sitnim zelenim memom i gljivicama izgledala je kao dio samog oraha. Srasla sa njim. Po zidovima i pendžerima  visilo je suho cvijeće i trave. Bila je poznata kao travarka, babica i vračara i  na njena vrata se kucalo samo noću. Da selo ne zna.

Noć je već polahko uzimala dio po dio seoskog puta, bacajući sumorne sjene dugih stabala po njemu. Tiho je zagrebala i na Halimina vrata, tjerajući mačke da se smjeste na sigurnija visočija mjesta, grane oraha i čekaju svoju lovinu. Poput svitaca, svjetlile su žute oči u mraku, dežurajući i čekajući da po zemlji izmigolje noćne zivotinje, miševi i voluharice. Tada bi se začulo otužno cijukanje i frktanje.

Mjesec je protezao svoje duge prste i obasjavao selo. Svaku kuću, štalu, njivu, vrt. Njegovom budnom oku nije moglo ništa promaći pa ni pogurena prilika koja je čučala ispred Haliminih vrata. Teško dišući, lupala je drhtavom šakom, ostavljajući krvavi krag za njom. Čuo se tihi bespomoćni šapat, nalik pozivu u pomoć:

„Halimaaaa, otvaraj! Pomagaj! Halimaaaaaaaaa!“ – glas zatim utihnu, prilka pade na zemlju, a vrata se uz glasno škripanje otvoriše. Pod svjetlošću svijeće proviri sitna Halimina prilika. Spusti pogled na prag, uzdahnu i grubo reče:

„ Nu, još je’ne ovog ljeta!“

„ Mejrooo, dođikan vamke! Krepa’će nam ova  na pragu .“

Halima 1

Iz mraka se naziralo vitko tijelo djevojke u dugoj bijeloj halji, raspuštene tamne kose, bosih bijelih stopala. Zijevnu glasno, uhvati pogurenu priliku za ramena, cimnu je u vis i nadljudskom snagom uvuče unutar kuće.

Halima nogom razgrnu razbacano  suđe po podu, razastra staru ponjavu punu tamnih fleka, stavi smotuljak na sam početak , drugi veći na  sredinu i po dvije štokrlice sa strane, u dnu, na sam kraj ponjave.

Mejra dovuče iznemoglo tijelo, spusti je na ponjavu, namjesti glavu na gornji smotuljak, ispod leđa podbaci veći. Izvježbanim pokretima skidoše joj krvave dimije i podigoše noge na štokrlice. Blaga svijetlost obasja djevojčino blijedo lice. Svijetle puti i kose, nježnih crta, mogla je da ima  oko šesnaest ljeta. Halima zacokta zubima, opsova glasno te ustade. U velikom lavoru iz kojeg se dimila vrela voda sapra ruke, uze komad glatkog drveta, punog ožiljaka i na silu, vukući djevojčinu bradu ka dole  ugura joj  u usta.

„Grizider ovo  i da ti nisam avaza čula, inače ću i tebe i to kopile zubima rastrgati!“ – oči joj se suziše u tanku liniju punu mržnje i bijesa. Djevojka okrenu glavu u bolnom grču prema zidu, duboko udišući teški mem i prašinu. Licem su joj tekle krupne suze. Gutala je i gušila se pod naletima.

Halima se spusti na koljena, puhnu u žeravice u peći, rasplamsavajući vatru. Uhvati je za krvave butine, grubo ih rastvori i ruke joj nestadoše u krvavoj masi.

Djevočino tijelo se izvijalo ko u nekom transu, otkrivajući veliki goli trbuh, napet i modar.Iscrtane vene po njemu teško su pulsirale.   Zubima je stezala drvo i gutala svaki bolni vrisak skupa sa suzama. Čim bi se počela izvijati, Mejra ju je hvatala za šake, pritiščući ih jakoi grubo  uz ponjavu. Koljenom bi joj stiskala nabrekao stomak , gledajući majčine pokrete. Halima je čas tiho šaputala nježne riječi djevojčetu, smirujući je, čas psovala i galamila na nju prijeteći joj da će skončati život i njoj i djetetu.

Iznenada nastade muk, tijelo djevojke se primiri a sobom se raširi visok i grlen plač djeteta. Halima, sva u znoju i krvi napokon odahnu.  U rukama je držala sićušno tijelo . Primače ga djevojci koja okrenu glavu ka zidu i zatvori oči.

„Goni  ga, goni  ga od mene!“ – tiho je ponavljala.

„Muško je!“ – kratko reče Halima.

„Neću da znadem!“- kroz plač je je rekla djevojka.- „Ubij ga, udavi ga, daj ga mačkama! Radi šta hoš sa njim!“ –  grubo je nadodala.

Mejra uze bebu, potopi je u lavor sa toplom  vodom, opra krv sa nje i umota je u bijelu bošču. K’o da je znalo da mora da šuti, skupilo je sitne usne i zatvorilo oči ušuškano u Mejrinom naručju.

Halima 3

Halima još jednom grubo uhvati djevojku za butine, razdvoji ih i iščupa posteljicu, ustade, otvori prozor i baci je u avliju. Svjež zrak nagrnu u sobu, gaseći plamen svijeće. Mjesec se zavuče u svaki kutak kuće, roveći i zavirujući.

„Mejro, uzmider dijete i idider!“- kratko joj reče. –„Znadeš štaš sa njim!“

Priđe peći, nasu u veliku šolju tamnog čaja i dade djevojci.

„Pi’ ovo!“- udari  je grubo nogom po savijenom tijelu.–„ Pi’ ,neću  da mi  iskrvariš i krepaš u kući.“- baci joj krvave dimije na pod i okrenu se ka zidu sa travama. Iz svakog suhog buketa koji je visio na zidu , otkida po par listova, prinosi nosu i miriše, stavlja na gomilu, dođe do rusomače, izvuče veći stručak, iskida je rukama i doda ostalim travama.

Okrenu se i pogleda. Djevojče se  naslonilo uza zid, dimija navučenih do koljena, kose uljepljene uz lice, blijeda poput smrti. Tiho uzdiše i plače, pokušavajući nešto da kaže.

„Pst!“ – Halima podiže prst na usta i ljutito reče.-„ Što ne znam, ne boli me! Uzmider ove čajeve, natopi u teglu i pi’ četeres dana.“ – baci joj smotuljak zamotan u novinu i komad tkanine.

„Potpasaj se, umij i idi.“ – nastavi- „ Sve si rekla kad si meni na vrata došla! A za dijete ne deveraj, bi’će kako si mi u amanet ostavila!“

Ispod prozora se čulo mjaukanje i frktanje  mački. Grabile su i trgale komade vrućeg mesa, raznoseći ga po avliji ostavljajući krvave tragove za sobom.

Seoskim putem, sitnim korakom , ogrnuta dugom maramom koračala je Mejra, kose razasute po vitkom tijelu. U naručju je držala sićušno tijelo bebe. Mjesec se spustio na samo selo, milijući joj tamne pramenove i obasjavajući put do Brloga.

Na ivici šume stajala je visoka prilika očiju uprtih ka seoskom putu. Nabrala je nos udišući miris svježe krvi.

Ekskluzivno iz Sarajeva za portal ibalkan.net. Alma Ajanović Zornić

Halima 4

http://ibalkan.net/

Šta vi kažete na ovo?

iBalkan.net