Recent Posts

DIREKTOR

DİREKTOR 1

Neš mi vjerovat zove me neki dan direktor Bimo iz moje firme. Ne znam jesam li ikad sa njim progovorio više od dvije riječi dok je bio direktor, a sad me našo zvat, biva da se ispriča sa mnom.
Sjećam se kad sam ga ono gonjo po firmi za akontaciju i onaj kredit kad sam hotio krov mijenjat i banju proširit, a on će ti meni: Nemam ti kad, Uzeire u cajtungu sam. Ko seljanče, moj brate, završilo nake škole pa niko ko on. Uzelo fursata ne zna kud udara od nake hinle. Hotio sam ja njemu na sastanku sve rijet u lice, i za one stanove što je podjelio švalerkama, i za one vikendice na Jahorini i Neumu. Kolko mi je kahva zagorčo, neumijem ti rijet kad bi dođi sa posla ljut ko lepir i pričaj u mene mi Fati o njegovim marifetlucima.
– I nisi mu valjda sve to reko, moj Uzeire? Veli mi Fata.
– -Bezbeli da nisam, nego ja to nako pričam, moram nekom rijet, nemere u meni ostat tolka nepravda.
– I ja reko, pa da ostaneš brez posla, a djeca nam mala.
Slušam ga sad, ko janje umiljato, lijepo me prepade. Šta bi od nake sile?
-Moj Uzeire, šta je mene snašlo, a toliko sam ljudima valjo, šta sam ih samo zaposlio i hljeb im dao u ruke. Poslije drugog moždanog padnem ti u kolica. Žena me zaključa i ode hodat, povazdan zuji po čaršiji. Reko , sramota je, nana si a nema gdje te nema, umjesto da sjediš gujicom u avliji i meni dodaš čašu vode.
Veli ona meni: E moj Bimo ne radim ja to zbog sebe neg zbog tebe, ja sam ti bolan pendžer u Dunjaluk.
Bem ti Dunjaluk kojem si ti pendžer.
Tobe jarabu direktore, kako ćeš tako.
Fino, neg kako. Smjestiše me djeca u dom, nisu mogli gledat kako me muči.
-I kako ti je u domu?
-Fino, dobro me paze.
-Dojdu li ti djeca i unučad?
-Iz početka su dolazili svake sedmice. Pa onda svaki mjesec, al samo kad im šta treba.
Tata, trebali bi otić u Ameriku, nisu mi djeca nikad bila, a nismo baš pri parama…I ja dadnem. Poslije kontam, baš da vidim jel to oni dolaze zbog mene il zbog para. Dođe onaj moj stariji jednom i veli, kontali smo restoran proširit al smo u kreditima…
Reko, djeco ja vam više nemam para. Oni samo ustadoše i odoše.
-I dojdoše li ti opet, moj Bimo?
-Nikad više moj Uzeire.
Nešto mi se sažalilo na njeg, a jopet kontam, kad gledam ove današnje kabadahije ko da vidim njega dok je mislio da može šta hoće. Nije se ni Boga bojo a komali ljudi, a vidi ga sad. Zato pripazite se ljudi kad ste u najvećoj snazi da koga ne oštetite, povrijedite ili nedo bog unesrećite, jer sve na ovom Dunjaluku bidne i projde.
Ne daje nam dragi Allah snagu, pamet i nafaku da bi druge savladali i nad njima rajzovali već nam je daje da bi šejtana u sebi nadjačali, drugima pomagali i njemu se vratili čista srca i duše kaki smo i došli na ovaj Dunjaluk.

Piše: Uzeir Hadžibeg

DIREKTOR

http://ibalkan.net/

Šta vi kažete na ovo?

iBalkan.net