Recent Posts

Ishak Imamović, prvi Bošnjak u Australiji

Priča iz dijaspore: Ishak Imamović, prvi Bošnjak u Australiji

IshakIshak Imamović , rođen je 1912. godine u Gornjem Rahiću  kod Brčkog ali je sa svojih deset godina otišao da uči Medresu u Sarajevo. Kao svršeni  učenik Medrese, bio je namješten, prije drugog svjetskog rata, u Cazinu u službu imama na Cazinskoj džamiji. U Cazinu se družio sa sve finim svijetom a i sa Cazinskim starim učiteljem Tormanovićem, koji je imao četiri kćeri, a Zuhra je bila taman stasala za udaju. Nije tu bilo puno nekakvog ašikovanja, nego je sam Zuhrin otac, odabrao Ishaka, odlučio da se oženi sa Zuhrom. U Cazinu se rodilo prvo dijete Ishaka i Zuhre, sin Šefkija. A red je da mladi imam, obiđe sve dijelove domovine, upozna razne običaje i narod sve širom muslimanskog mileta u zemlji, gdje se je i sam rodio, i gdje će  ostati da radi, unapređuje, ilumi i podiže svijest naroda. Pa tako i zato,je mladi Ishak-efendija, iz Cazina, sa svojom mladom familijom, odselio u Skoplje, Kumanovo, Debar. Sigurno je, da se Ishak-efendija nije nikada priklonio nijednoj politici, niti vojski, u vrijeme od 1941.g do 1945.godine, ali je bilo dosta govora i vijesti, da se nova nadolazeća vlast, na čelu sa Titom, neće baš prijatno odnositi sa ilmijom, jer da su neki bili u vrijeme rata pristupili takozvanoj Handžar Diviziji.

U mladoj familiji Ishak- efendije i Zuhre, upravo se je rodilo drugo dijete-kćerka Esma. Ishak-efendija, odluči, da će ženu Zuhru i djecu ostavit u tazbini u Cazinu, a on će, za prvo vrijeme, izbjeći pogibiju po kratkom postupku – samo ako neko prstom pokaže: eno onaj je bio protiv partizana… ili: eno onaj je bio simpatizer Handžar Divizije… Svašta se je moglo dogodit, pa bolje je ukloniti se, privremeno, a kad je živa glava na ramenu, sve drugo će bit lahko. Insallah. I tako je bilo: Zuhra je ostala sa djecom, mali Šefkija i beba-Esma, kod djeda Tormanovića u Cazinu. Ishak-efendija Imamović, sa ostalima koji su iz ovog ili iz onog razloga bježali ispred nove, nepoznate im vlasti, povlačio se zajedno sa Njemačkim trupama, prema Slovensko-Austrijskoj granici. Bilo je pucnjave i pogibija, al’ je Ishak-efendija prošao ko između kapi puščanih zrna, i zaustavio se u Beču. U Austriji, u Beču je bio azil za ex-Jugoslavenske izbjeglice. Ti ljudi, raznih profila, političkih ili bezazlenih razloga bježanja ispred nove Titove Jugoslavije, su bili prihvaćeni po međunarodnom pravu, samo privremeno,odakle su trebali biti exportovani dalje – u Ameriku ili Australiju, organizovano. Samo neki su mogli ostati, sa nekim izuzetnim načinom u Austriji, Njemačkoj ili Francuskoj, kao i Italiji.

U azilu, radni-azilanti su bili zaposleni na raznim radnim mjestima, uz veoma simbolična novčana primanja. Veoma povoljna je bila ponuda obrazovanja azilanata, ko je htio da uči. Ishak-efendija se prijavio za studij Njemačkog i Engleskog jezika. Ujedno je Ishak-efendija Imamović, proširivao svoje vidike na polju Bošnjaštva i Islamskog prava. Inače, njegova obaveza je bila dobrovoljna, da je imam za grupu azilanata Islamske vjeroispovjesti. Nije bila tajna, da špijunske grupe, među azilantima, surađuju sa špijunima iz Titove Jugoslavije, uglavnom se je znalo ko radi za Jugu a kome se može vjerovati. Ishak efendija se strogo čuvao bilo kakvih kontakata sa nepoznatima jer se je bojao-da bi mu neko mogao naštetiti familiji, Zuhri i djeci, koji su ostali u Cazinu. Stoga su prolazile godine, a Zuhra nije znala ni da li joj je muž žhiv prešao preko granice ili je negdje ostao mrtav. Pet godina je Ishak Imamovic ostao u Austriji. Po međunarodnom ugovoru morao je napustiti Austriju i odabrati Ameriku ili Australiju …
Ishak- efendija je izabrao Australiju. Ali pokazalo se da ni to nije jednostavno: Australija je nesrazmjerno bila naseljena ženama-žene su bile u velikom deficitu. Opet je međunarodni savez „izmislio“ rješenje: Prednost da se useli u Australiju imaju bračni parovi. U to vrijeme, 1950.godine pa nadalje, do 62.g u Australiji žene nisu imale pravo glasa, a poslove koje su radile-iste kao muškarci, bili su im plaćeni duplo manje nego muškarcima. Po ovome se može razumjeti, da žene nisu mogle bez muža nikako useliti u Australiju. Helem: udri brigu na veselje, hajmo se ženit, ko koga prije stigne, samo da se dođe do Australije, pa kad dođemo, tamo ćemo vidjet šta ćemo, i kako ćemo. A sad će bit, a nije to prvi ni zadnji put u istoriji: da se Srbi i Hrvati žene između sebe, a Muslimane hoće malo ko, a i inače u azilu u Beču, nema muslimanskih žena, al zato ima Ruskinja, hic mille…

Helem, nema druge, povjenčaše se ti naši Muslimani sa Ruskinjama, neko bajagi, neko odprave, neko mislio samo privremeno dok ne stigne do Australije – a oteglo mu se, sve dok nije ostario… kako kome. Za Ishaka-efendiju, Imamovića, se zna da je samo jednom bio ženjen sa svojom Zuhrom, a sad jel se vjenčavo, nužde radi sa Ruskinjom il’ nije, nikad se nije spominjalo. U Australiji, 1950.godine nije postojala socijalno obezbjeđenje: nema zdravstvenog osiguranja, nema radnog osiguranja, ‘ko umije nađe sebi posao, ko ne umije, zajme ga oni što trebaju radnike, pa šta im se zalomi. Za naše ljude, u to vrijeme, u Australiji, ponude su stajale, na istočnoj i južnoj obali Australijskog ostrva. Adelaida, Melburn, Sidney, Brisbane… na sjeveru plantaže duhana i svinjogojske farme… lov na krokodile u sparnim močvaram i sl. Naš Ishak’efendija Imamović, Bosnjak, musliman, Brčak iz Rahića, odlučio se za divlju zemlju-200 hektara, močvarne šikare.
Trebalo je tu sirovu divljinu, iskrčiti, odvest kanalima močvare, a stim i masu zmija otrovnica, kao i jata komaraca … najbliža prometnica, urijetkih vozila je bila na sedam kilometara daleko. Usred te netaknute pustare je Ishak Imamović izgradio kuću u bavarskom stilu, i nastanio se sam, a ubrzo je doveo nekoliko mladih ljudi, Bošnjaka, iz Sandžaka i iz Bosne … Prvo je započeo, kultivisanje zemljišta – krčenje, pretresanje, formiranje, pa sijanje povrća i sadnju voća. Sve je dobro uspijevalo, i ubrzo je bilo voća i povrća za prehranu radnika na imanju Ishaka Imamovića. Od svoje „Bavarske“kućice, do prve prometnice, tih sedam kilometara, Ishak je izgradio put, kroz šikaru… Zatim je počeo graditi jos kuća, koje je prodavao i drugim narodima: Njemci, Arapi, Englezi…

Ishak 3

Australija je u to vrijeme bila „obećana„ zemlja za svakog ko može raditi i ko je otporan na sparna i vrela ljeta, kao i na malarične komarce ili otrovne zmije … ljudi su doseljavali u potrazi za novim životom, a Ishak im je prodavao gotove kuće. E kad se je to toliko razvilo da je bilo čitavo naselje a sve više ljudi je dolazilo, onda je bilo nužno dovesti struju do tog naselja, koje se je prije ikakvog naseljavanja zvalo Rochedale (Roshdale). Država nije učestvovala ni u čemu što se je u knjigama vodilo pod imenom Ishak Imamović, pa tako ni u vezi električne energije za naselje Rochedale.
Ishak Imamović je imao informacije o svojoj porodici u Cazinu, ali porodica o njemu nije znala ništa? Tek mnogo godina kasnije,pokazat će se, da su sva Ishakova pisma adresovana na Cazin-završavala u nekakvoj kutiji, koju je opet neko držao u tajnosti, pa je na kraju taj neko i Ishaka i njegova pisma- zaboravio.
Zuhra, Ishakova vjenčana žena je podizala djecu, a Ishaka muža je žalila kao poginulog. A Ishak je prvu prokrčenu ulicu u dalekoj Australiji u naselju Rochedale, nazvao po svojoj ženi – ZUHRA STRIT. Potom su prokrčene ulice pod nazivom RAHICH STRIT, i jos jedna ulica po imenu njegove kćerke – ESMA STRIT. Danas je Rochedale moderno naselje u krugu centra Brisbane, ima čitavu mrežu ulica, raznih naziva, ali našim Bošnjacima, odmah padaju u oči ulice: Zuhra, Rahić, Esma strit, a po svom izuzetnom Bavarskom stilu, pada u oči i stara kuća u “Esma strit”, stara kuća Ishaka Imamovića, Bošnjaka, Brčaka iz Rahića, prvog Bošnjaka koji je naselio Qwinsland (Kraljičina zemlja – jedna od Republika Australije.) Prolazile su godine…

Dvadeset godina je prošlo … Na adresu u Cazin, na Zuhrino ime došlo je pismo preko Interpola, u Jugoslavensku UDBu, pismo od Ishaka Imamovica. Zuhrina sestra Hazema je radila u UDB-i. Do nje je došla obavijest o pismu za Zuhru.

Ko bi imao srca, ucvijeljenoj ženi, iznebuha predat pismo koje joj piše njen muž Ishak Imamović, za kojeg ona hudnica misli da je davne 1945.godine pogino na putu prema Slovenskoj granici. Uz pismo je išao i omanji paket: u njemu kahve, šećera, bonbona, i slika Ishaka Imamovića, iz najbližeg vremena. Vidi se da je ona, ako je ovo na slici on Ishak, onda je sigurno živ !!!

Sestra Hazema je iscenirala, pijenje kahve, koje u kući Zuhre i njene sestre nije bilo u svako doba, a u koje doba je ima, zna Zuhra dobro, a sad nije to vrijeme … pa otkud kahva??? Hazema: “hajde Zuhra ostavi sve pa da ja i ti popijemo kahvu … “ Zuhra: “neka popit ćemo drugi put … nemoj se ti sa mnom šalit, i onako mi je došlo, da udaram glavom u zid, ah, samo da mi je popit makar samo fildžan kahve … uh … “ Hazema: “evo, bogami ja imam za tebe kahvu meni došo paket … ma nije meni nego tebi Zuhra ,došao paket … “ Zuhra: “jest vala meni nema kome drugom, samo se ti šali s mojim jadom … “ Hazema, ode u mutvak, ispeče kahvu, pa donese na tabaki, još i čećera i bombona … unaokolo … “hajde Zuhra bujrum …. “ Zuhra se primače, a dje nećeš , evo prave kahve, a baš ju je danas glava zabolila, e, da ne bi ovaj filđan kahve, bi vala crkla nazor.

Ishak 2

Kad je Zuhra popila i dva fildžana, tek onda primijeti da je sestra Hazema gleda, uporno i nekako čudnovato …. progovori: “da ovo tebe, nije ko zaprosio Hazemice?“ Hazema: “jok vala mene nije niko nego tebe jeste … neko koga ti dobro znadeš, a i poželila si ga … uh, moja Zuhra …. neboj se, imam ti kazat najljepši haber….“ htjela je Hazema jos nešto kazat, al nije bilo potrebno a ni zgodno: Zuhra se je zanemćala (onesvijestila) , pa su sad svi poletili da je poljevaju vodom i da otvaraju prozore, da do Zuhre dođe čiste have … Zuhra, blijeda ko kreč, prvo sto progovori, bilo je :“Jel’ živ …?“… “Jest živ i zdrav, evo ima i slika … “ispriča joj sestra Hazema … i dade joj pismo i sliku … Plakala je Zuhra … sve ove godine nije plakala, nadala se da će Ishak doći, da će se javit … a sad joj došlo svo ono skriveno plakanje, pa ne zna kako će stat pred djecu svoju, i kako će djeci rastumačit sve ovo njihovo što im se zbiva za zadnjih dvadeset godina. A ima još nešto, Ishak ih zove da dođu, ona Zuhra i djeca : Šefkija i Esma.

Djeca, su čutila kad su čuli da im je otac živ, a oni oca baš i ne poznaju, znaju samo da domaloprije nisu ni imali oca … a sad eto zove ih da svi idu u daleku Australiju … e neće Šefkija niđe iz Cazina, neće ni Esma niđe, već ako jedino u Rahić, kod tetke, dje je ljetos bila za školsko ferije, i tamo joj je srce mlado djevojačko ostalo … jok u Australiju neće niko. Zuhra bogami hoce! Dok je došlo još nekoliko pisama od Ishaka Imamovica, dogovoriše se i djeca Šefkija i Esma da će ići s majkom kod svog oca Ishaka u Australiju. Zuhra je klanjala istiharu, istiharu joj dragi Allah kabul učinio, pa joj se otvorili svijetli putevi sve u velikom buljuku svijeta … e odakle toliki svijet, mislila je Zuhra, a svijetlo je vazda sve sto je od njenog Ishaka dolazilo. Zuhra se spremala na dalek put preko svijeta, na kraj svijeta u Australiju, na početak svega njenog, na početak i kraj samo nek je sa Ishakom njenim, samo da opet svi budemo zajedno, njih dvoje i djeca njihova.

A Ishak Imamović, kad osvanu Ramazanski Bajram Šerif Mubarekollsun, dade sebi malo zasluženog odmora, pa se uputi da malo razgleda Brisbane … U sebi je ponio Islamski ahlak, a na sebe obukao evropsko moderno odijelo i još na glavu bieli šešir od mekahne panama, slame. Tako, razgledajući, naiđe na jednu kuću iz koje su se čuli fragmenti razgovora na njemu poznatom jeziku, Arapskom …? Malo promisli, pa brzo zakorači u avliju, na vrata kuće obične drvene, u Holand Park ulici, u Brisbane u Pakistanski Islamski centar koji je vodio Pakistanac Abdulah Rahmany. Ishak efendija Imamović, Bošnjak, i Brčak iz G.Rahića, nazva selam Pakistancima i poželje im mubarek Bajram, na Arapskom jeziku. Pakistanci su u čudu gledali, “gospodina Engleza“ koji govori njihov jezik a još zna i za njihov Bajram … pa kakav je ovo gospodin Englez sa bijelim „Bolero„ šeširom na glavi???, a u srcu mu vidi se Islam, na jeziku mu islam … i evo vidi se zna sve o Islamu bolje i više nego oni .. Pakistanci.???  Ishak efendija Imamović se pretstavi, ko je: “Ja sam, Ishak Imamovic, Bošnjak, iz Bosne .

Živim ovdje u Rochedale, krčim divlju zemlju, imam desetak svojih momaka, sve Muslimani iz Bosne i Sandžaka. Očekujem da mi se pridruže moja žena i moja djeca, sin i kćerka … Pakistanci su bili zabezeknuti … dje li mu dođe ta Bosna ??? Pa zar se i u Bosni govori Arapski ??? Pa kad tako sve lijepo i puno više od njih zna o islamu, nek onda on Ishak, bude njihov imam! Ishak efendija Imamović, se ljubazno zahvali Pakistancima na počasti, ali ne prihvati ulogu imama.

Redovno je u svako doba, podučavao Pakistance o Islamu, kad god su došli do njega, ali je ostao zauvijek Bošnjak i Musliman, a imam nije više nikad bio.

Dočekao je Zuhru i djecu svoju: Šefika i Esmu.

Dočekivao vazda Bošnjake, pa i Srbe i Hrvate, koji su useljavali u Australiju, pomagao im da se snađu i upućivao ljude kako će najlakše i najbrže „stat na svoje noge“ u tuđini … njihova mala Bavarska kućica je prerasla u više katnicu, i vazda bila puna svijeta, pa Zuhra prepoznade one buljuke svijeta iz njene Istihare što je usnila u Bosni, kad je ono naumila krenut svom Ishaku u Australiju.

Djeca ko djeca, gledala su samo sta njima nije ko u Bosni, a Ishak je vidio buducnost svima u Australiji. Zuhra je najviše gledala pune šerpe dolme ili pilava i sve jednu pitu za pitom razvijala i pekla po cijeli dan … naroda je prolazilo kroz kuću, a narod mora i da jede … Svi su Zuhru zvali MAJKA. A Ishak je svima bio više nego i OTAC.

Te, 1979. godine u bašći plijevući oko salate, preselio je Ishak efendija Imamović, veliki otac, veliki učitelj Islama i veliki učitelj života, svima koji su naišli njegovim putem. Daleko od rodnog G.Rahića kod Brčkog u Bosni, u Rochedale u Brisbane, u ulici ESMA strit. Danas odmara na islamskom mezarju u Brisbane, neka je lijepi mir i rahmet na Velikog Bošnjaka, našeg Brčaka Ishaka efendiju Imamovića.

Malo kasnije te 2001. godibe preselala je Zuhra, hanuma, Imamović udova Ishakova, MAJKA Bošnjaka u Qwinslandu, Australiji. Neka je lijepi rahmet na MAJKU Zuhru, Imamović, koja leži nedaleko od njenog Ishaka, na  Islamskom mezarju u Brisbane QLD, Australija.

Ekskluzivno iz Australije, za portal iialkan.net Piše: Sehija Med Sandalj Kobić

Ishak 1

http://ibalkan.net/

Šta vi kažete na ovo?

iBalkan.net