Recent Posts

Legenda o jezeru- Druga

 

jezera

Legenda o jezeru- Druga

Na ivici šume, sakriveno visokom, zelenom travom, ležalo je nepomično tijelo žene. Duga, crna kosa bila je ulijepljena uz sablasno blijedo lice. Kruti pramenovi razastrli su se po zemlji poput rastvorenih latica nekog egzotičnog crnog cvijeta. Pomodrelih usana, uhvaćenih u bolnom grču, i širom otvorenih plavih očiju, još uvijek punih suza, izgledala je poput porculanske lutke razbijene na tvrdoj ledini. Na momente se pričinjavalo da joj odsjaj plavetnila samoga neba čuči u samrtničkom pogledu. Kao da još ima odsjaja života u njenim modrim očima. Vjetar joj je nježno milovao duge, crne trepavice koje bi na momente zatreperile, dajući joj dašak života.

Truplo joj je bilo umotano u staru, izderanu deku natopljenu crvenom krvlju. Iz nje su izvirivale ruke i noge ispružene na mokru i tamnu zemlju. Iskidani nokti visili su na modrim, dugim prstima grčevito zabijenih u zelenu travu po kojoj su se ocrtavali tragovi njene borbe i opiranja. Iskidane vlati trave, počupano korijenje, razrovana zemlja. Gole bijele noge bile su joj blago savijene u koljenima i nagete u desnu stranu. Koža joj je bila posuta sitnim kapljicama rose koje su se slijavale skupa sa krvlju u veću lokvu podno njenog hladnog tijela koja se preko noći proširila i zgrušala.  Veličanstveno grimizna, presijavala se pod naletima sunčevih zraka sakupljajući oko sebe znatiželjne muhe i bube. Zujanje se pojačavalo kako je sunce spuštalo svoje vrele prste na mrtvo tijelo djevojke. Tabana grčevito zarivenih u izrovanu mehku zemlju, izvijena, polomljena tijela, crnih modrica i krvavih rana na satenskobijeloj glatkoj koži, ležala je Halimina najmlađa kćer.

Hladna i nepomična, širom otvorenih nebesko plavih očiju u kojima se nazirala strava i užas. Bačena na samoj ivici šume. Na granici sa seoskim putem i prvim kućama. Ostavljena u Brlozima. Zarasloj, travnatoj i punoj korova livadi. Ispod grčevito stisnutih crnih usana nijemo je vrištalo ime njenog ubojice. Sakriveno ispod modrih pečata mučenja po njenom tijelu. Duge trepavice čuvale su sjenu posljednjeg vapaja njene slomljene duše i iskasapljenog tijela. Posljednji pogled i dah pokupile su zvijezde i sakrile ih duboko u šumu koja se budila ispod sivih stijena. Maglovite i tmurne, zlokobno nadvijene nad selo, bile su  poput odraza duša i ljudi mještana malog, zabačenog zaseoka.

jezeru 1

Nedaleko nje, šumskim putem se kretala visoka prilika muškarca. Natovaren ogromnim naramkom suhog granja, vezanim debelim kanapom preko njegovih leđa, koračao je šumskim putem sa drvenim štapom u čvornatoj ruci. Gegao se pod težinom naramka i jutarnjom sparinom koja ga je usporavala i uzimala mu dah iz grudi. Tog jutra sunce se nekako prebrzo spustilo na mokre livade pune mjesečevih kapi i svježine i podiglo vlagu sa zemlje, stežući starčevo grlo i srce u čeličan  stisak. Zastajkivao je i duboko udisao gusti planinski zrak. Osluškivao je šumu. Nekako mu je tog jutra drugačije šaputala. Jeza prođe njegovim tijelom. Natjera ga da još više ubza korak. Gluha tišina ga je zbunjivala. Čak ni pjev jutarnjih ptičica nije čuo. Vjetar se nije poigravao u krošnjama drveća a utihnuli su i  rojevi dosadnih bubica i muha koje bi se veselo sakupljale oko tek rascvjetalog šumskog i poljskog cvijeća.

“Huuuuuuuuuuuuuuuuuuu!”

“Huuuuuuuuuuuuuuuuuuu!“- tišinu iznenada razbi zlosutno hukanje sove.

Starac poskoči. Zastade. Okrenu se u pravcu hukanja. Znao je on da je najavljivala nečiju smrt. Tada mu strah prostruja tijelom. On stegnu usne i jako ih zagrize. Osjeti hladoću u venama. Poput ledenih kapi kolala je njegovim tijelom. Rukama stegnu kanap od naramka pri tome lomeći sitne grančice koje su padale po vlažnom putu ostavljajući trag za njim. Napokon izađe na čistinu. Odahnu kada ugleda crvene krovove kuća koje su se nazirale u daljini. Sakriven među visokim orahovim krošnjama vijugao je seoski put. Krošnje su zatreperile pod naletima toplog vjetra rugajući se preplašenom starcu. Napokon se i on osmijehnu samom sebi  kada začu lavež susjedovog psa. Skide otežao naramak, spusti ga pored sebe na zemlju i štapom poče da razgrće travu tražeći pogodno mjesto da sjedne i na trenutak da odmori. Čvornati štap mu zape za nešto tvrdo. Razrogači oči u nevjerici. Uvuče prsa. Izgubi na momenat dah dok mu se usta širom otvoriše. Sa zemlje, sakrivena visokom travom, gledala su ga dva širom otvorena plava oka. Vrisak mu se nehotice ote iz grudi. Zatetura se unazad i pade svom težinom na zemlju. Rukama se uhvati za prsa, razvezujući lanenu bluzu, oslobađajući vrat i grlo. Stezalo ga je  i pritiskalo. Pokušao da udahne, ali bezuspješno. Srce mu je tuklo kao ludo. Zažmiri i poče tiho da uči, prebacujući riječi Kur´ana  preko usta dok mu se puls napokon ne uspori i gušenje ne prestade. Rezak bol u grudima uminu. Skupi hrabrost i još jednom pogleda ka ukočenim, staklastim očima koje su ga i dalje posmatrale i dozivale nijemim glasom.

“Huuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuu! ”

“Huuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuu!”-  trže ga ponovno hukanje sove. Ispuza iz trave čupajući rukama mokre i krte stabljike, pokušavajući da se odgurne od zemlju i pridigne na klecava koljena. Još jednom zažmiri, opusti tijelo, sakupi zadnji tračak snage te skoči na noge jedva se hvatajući rukama za koljena. Udahnu vlažan i težak zrak svojim blijedim usnama. Pogleda prema selu pa u dno zarasle livade gdje je čučala stara kamena kućica. Otpuhnu jako i krenu prema njoj.

„Ooooooooooooooooooj!”

“Majkoooooooooooooo!”

“Ooooooooooooooooj!”

“Pomagaj!”

“Narodeeeeee!”-   vrištao je na sav glas žustro se boreći sa korovom na livadi. On mu se motao oko nogu. Saplitao se oko tijela, vukao ga i bacao ponovo na zemlju. Starac se pridizao, otimao stisku žilavih vitica. Kidao ih i nastavljao dalje, pužući na koljenima, ne osvrćući se. Tjerala su ga naprijed ona dva plava širom otvorena oka. Gledao ih je i činilo mu se da mu se zlokobno smiješe. Rugaju njegovom strahu.

Napokon dopuza pred oronulu kuću, uspentra se uz kameni visoki prag pa uz drvena vrata pri tome ostavljajući krvave tragove od izranjavanih šaka i prstiju. Zalupa. Jako. Tišina. Zalupa ponovo. Stajao je izderanih čakšira ispod kojih su se nazirala izderana koljena. Niz čelo tekle su mu krupne graške znoja slijevajući se niz rumeno, okruglo lice. Kosa uljepljena uz glavu i čelo. Uz tešku škripu napokon se otvoriše vrata. Kroz njih proviri neobično blijedo lice sitnog dječaka. Ispod kože na čelu probijale su mu modre , tvrde vene koje su pulsirale pri svakom njegovom udisaju i izdisaju. Sitni kapilari razasuli su mu se po obrazima poput paukove mreže. Dva tamna oka sa modrim podočnjacima ispod njih gledala su iznenađeno na pridošlicu.

„´Đe ti je babo?“ –upita starac, teško dišući.

„ Zov’ der ga!“

Vrata se zatvoriše da bi se ubrzo opet širom otvorila. Na njima je stajao visoki, mršavi čovjek duge, sijede  kose, ovlaš prebačene naprijed. Štitila mu je tamne oči od jakoga sunca, a prije svega skrivala lice puno dubokih ožiljaka koji su mu dodavali više godina no što ih je imao.

„ Halimina ´šći u Brlozima leži!”

“Ti pohitaj gorekan!“

“Ja odo’ po narod!”– okrenu se starac i pokaza rukom prema brdu sa kojeg je strčao. On zatim krenu prema seoskom  putu i dalje se saplićući i padajući, ponavljajući isprekidanim glasom:

“Tobejarabbi, tobestakfirulah! Zlo i naopako!”

Blijedi dječak je stajao na vratima i gledao u očeve blatnjave čizme koje je ovaj obuvao na već potamnjele vunene čarape. Uze iza vrata i ogrnu na široka ramena dugi krzneni kaput koji mu se spuštao do same zemlje. Otežao od vode koja se slijevala niz ulijepljenu dlaku vukao se za njim ostavljajući mokar trag po zemlji i travi. Širio je težak miris pokislog medvjeđeg  krzna.

„Pušćaj ta vrata!“ – okrenu se sinu i škripnu kroz zube ljutito ga gledajući.

jezeru 2

Dječakove šake su se grčevito stezale dok mu ispod  blijede kože ruku ne poiskakaše modri damari. Nešto poput režanja mu izađe iz prsa. Nabra nos te poput zvijeri onjuši jutarnji zrak. Lice mu problijedi još više pod naletom sunčeve svjetlosti i vjetra koji je donosio Mejrin miris. Ruke mu se spustiše niz tijelo i opustiše. Dječak se poče grčevito tresti, vilica mu se ukoči. Otvori usta i raširi blijede usne, otkrivajući sitne zube. Podiže glavu i još jednom onjuši zrak, skupljajući slabe tragove mirisa djevojčinog trupla. Liznu usne i tiho zareža. Lijevom rukom povuče laneni rukav sa desne ruke te spusti sitne zube i duboko zagrize. Kapljice rumene krvi mu obojiše usne koje potamniše od bola. Lice mu se nabra a tamne oči zasvijetliše čudnim životinjskim sjajem. Dječak zacokta jezikom i proguta kapljice gledajući u modri pečat ugriza koji mu je ostao na desnoj ruci. Napokon pritvori teška, drvena vrata vrata i povuče se u tamu hladnog hodnika. U mraku su ga čekala dva para žutih očiju. Potmulo režanje i težak miris vlažnog krzna ispuniše mali sobičak uvijen u mrak. Dječak se pridruži čudnim spodobama koje su ležale na podu i meškoljile se. Oči su mu poprimale žuti plam. Tri zvijeri, sklupčane jedna uz drugu, ležale su i zadovoljno frktale uživajući u toplini krzna i tijela. Hladnoća je izbijala iz zidova stare kuće, šarajući dugim ledenim prstima po prekrivenim malim pendžerima, zastrtim tamnim platnom. Tek kroz poneku poderotinu probijala bi škrta sunčeva svjetlost, otkrivajući staru ugašenu peć, dvije ogromne zvijeri i sićušnog dječaka, utonulih  u duboki san. Iz mraka, s vremena na vrijeme, zasjalila bi tri para žutih očiju.

Brlozima je koračala visoka prilika dječakovog oca. Zabrinuto je osluškivao livadu i prirodu. Udisao jutarnji zrak koji mu je mirisao na smrt. Jak miris starčevog znoja pomiješan sa strahom parao mu je nosnice i izazivao nemir. Kako se približavao vrhu livade zrak je poprimao  metalan i ustajao miris krvi. Miris ukočenog tijela. Miris leša. Miris iskonskog zla od kojeg je bježao i koje je tražio godinama, desetljećima. Zlo koje je zaledilo i stvdrnulo njegovo srce i dušu. Zlo zbog kojeg je živio i za koje je disao.

Oštrinje je svo mirisalo na krv i smrt.

Legenda o jezeru- Druga- Halimina najmlađa kćer plavih očiju

Ekskluzivno iz Sarajeva za portal ibalkan.net. Alma Ajanović Zornić

jezeru 3

http://ibalkan.net/

 

Šta vi kažete na ovo?

iBalkan.net