Recent Posts

Đavo te odnio!

djavo

„Nosio te đavo ženo, kakav ti je ovo hljeb?“ – „ Sav mecav i crn!“ – ljutito govori Ragib svojoj ženi Sevdi . Ona sagela glavu, kupi razbacan hljeb u veliku bijelu bošču i krijući pogled odlazi u drugu prostoriju. U sobi se čuje Ragibovo prigovaranje i psovanje.
Ragib je živio pored hodže Omera, na jednoj ravni, okruženoj starim šljivama. Kuća od kamena, prizemuša sa dvije prostorije, malom kuhinjicom i malo većom sobom, utonulom u vječiti mrak. Podno niskog pendžera smješten je stari kauč a na suprotnom zidu, odmah pored vrata veliki dvokrilni orman, izgreban i izblijedio od starosti i vremena. U suprotnom kraju, mala furuna u kojoj samo kod velikih hladnoća gori vatra.
Ragib je bio najstariji sin naninog amidže. Momkovao dugo pa ga babo pod stare dane oženi nekom udovom iz drugog sela, Sevdom. Da jedno drugom društvo prave. Ona nije imala svog poroda pa se Ragib nije morao brinuti o tuđoj djeci a svoje nisu imali. Kako su godine prolazile, njega neka mahnitost obuzela, sve mu smeta, sve ga dira i fino i ružno. Nikako dušom da dahne. Sve mu se omrznulo, i kuća i imanje i ono malo što ostalo od njega samog.
Sevda, jedna od pet Nusretovih kćeri, tužne sudbine bi. Udadoše je za Asima , tri puta stariji od nje bi, a tri puta se ženio i niti jedna mu djece ne imade. Dugo oko njega deverala, njegovala ga i kad umrje, okupi se svita njegovih bližih i daljih rođaka a njoj od sveg blaga i imanja u ruku staviše konop i na njegovom kraju, jednu staru bušu, kravu. Uputi se kući, babi svom. Niz naborano lice lila suze po prašnjaviom putu ka selu svom.
Babo, sa puno čeljadi u kući, udade je već poslije mjesec dana tugovanja za Ragiba.
Ragib je primi u kuću, ne baš široke ruke, odredi joj njene poslove, o čemu treba da vodi računa i ode u polje sa govedima. Sevda, unese svoj zavežljaj, zgura ga u stari ormar, priveza bušu, svoj miraz u štalu i krenu po kući da radi. Navečer zastrla siniju, poredala tepsija, sjela u ćošak, i pletivo u ruke. Uđe Ragib, smrknuo se, obrve mu se spojile, gleda po kući, razgleda po ćoškovima i teškim glasom reče:
„ Đavo  te nosio, ženo, ‘ko ti reče da išta diraš po kući?“ – „Sjutra da si sve na svoje vratila, kako je bilo i stajalo!“ – siniju prekorači i ispruži se koliko je dug i širok na svoj stari kauč, ni skino se nije.
Sevda uzdiše, suzama sofru zaljeva, sklanja, otvori ormar, izvadi ono svojih stvari, stavi ih ispred ormara, leže, sklupča se i zaspa na crnome, hladnome podu.
„Ustaj ženo, Đavo te   te odnio, kafu mi pravi, ja nemam kad spavati i ništa ne raditi ko ti.“ – ćušnu je nogom u stomak i izadje na vrelo da se umije. Skoči Sevda k’o da je ljuta guja ujela za srce, sakupi svoj smotuljak i zgura ga opet u ormar. Namjesti šamiju, popravi dimije i ne stiže ni opanke obuti već uze ibrik i potrča bosa na seosko vrelo. Sustiže Ragiba koji je ispod oka odmjeri i vrisnu:
„ Đavo  te odnio, što mi te uopšte donio, što bosa kroz selo trčiš?“ – „ Goni se kući da te drugi seljani ne vide, samo me brukaš i reziliš!“
Nasu Sevda po’ ibrika vode i pobježe kući. Vrati se Ragib kući, u avliji na stolu razastrt bijeli vezeni stoljnjak, bakrena tacna,džezva sa tek skuhanom kahvom, dva fildžana i tek pečene dvije gurabije. Uzmirisalo se oko kuće pa i dalje. Sevda u dnu vrta pljevi grah. Svako malo digne pogled, osmatra, čeka da je Ragib pozove. On priđe, popi kahvu, namrči se još više, zagrize gurabiju, pojede ih obje i ustade. Priđe Sevda kad on ode, popi kahvu i nastavi svojim poslom.
Prolazili su dani, sedmice, meseci, a bo’me počeše se redati i godine. Ragib i Sevda isto živješe, on mrgodan i nezadovoljan a ona u njegovoj sjeni, tiha i neprimjetna.
Čim bi večer pala, Ragib bi legao na kauč koji je godinama postao neudobniji a Sevda otvorila ormar, izvukla zavezljaj i legla na pod, pokrivši se starim pletenim čebetom.

đavo 2
Jedno jutro, usta Ragib a Sevda leži, spava. Zove je on zove, ona šuti.
„Đavo te  te zameo ženo, ustaj! Šta si se ulijenila jutros, znaš da moram po drva ić’!“ – drma je, trese, ona bespomočno i dalje leži. Uzdahnu, jedva oči otvora.  Podiže je Ragib za ramena , i izgura u avliju, te je ostavi  bosu na mokroj zemlji, sklupčenu i nepokretnu.
„Idi onom, koji te meni i doveo!“ –reče,  obuče teški kaput i krenu seoskim putem ka šumi.
Kasno navecer dođe kući, a  kuća pusta, hladna. Ni fenjer upaljen nije, ni sinija postavljena, ni furuna naložena. Iz štale krave muču, zovu da se pomuzu. Gleda Ragib oko sebe, lice mu se naboralo, pocrnilo od muke.
„Ženooooo, Đavo  te ubio, gdje si se to sakrila?“ – niko mu ne odgovori, tišina, mir, samo se vjetar u šljivama čuje, trudi  se da ih polomi, onako stare i crne, jauču i plaču za ubogom Sevdom.
Leže Ragib ljut, bijesan, na stari kauč u hladnu sobu. Bori se da zaspe. San ga lagano uzima kad iz dubine ormara začu tihi jecaj i plač. Skoči Ragib, upali fenjer, otvori uz veliku škripu, stara vrata ormara. U ćošku, zavezane stvari , Sevdine. Ormar prazan. Gleda Ragib, zagleda po ormaru, rukama prelazi preko svake pukotine , dodiruje ispucalo drvo i okrunjeni lak, sklanja zavežljaj, miče ga iz čoška u čošak. Ostavi vrata ormara otvorenim, leže na kauč, pokri se preko glave i pred zoru zaspa.
Ustade, gleda, vrata ormara zatvorena. Trlja oči, čeka Sevdu da udje sa kahvom, zagleda po sobi, tama i hladnoća. Ustade, ode do štale, pusti krave, ode u bašču, razgrnu svaku travku da pomno gledajući da Sevda nije gdje pala i zanoćila na zemlji. Uzdahnu i tiho reče:
„Đavo  te odnio ženo, gdje to nesta’ ?“ – poguren do zemlje krenu ka selu da je traži.
Čim se mrak spusti, avlijom se uzdigne  vjetar, jauče i plače, razliježe se cijelim selom. Ragib sjedi na svom kauču i osluškuje jecaje iz ormara, gleda. Steglo ga u prsima, ne zna dal’ sanja il je stvarnost. Pali fenjer, prilazi starom ormaru, otvara vrata i bulji u mrkli mrak. U jednom ćošku smotuljak Sevdinih stvari i duboka tamna praznina. Ragib sjedi, gleda i čeka da se Sevda iz ormara pojavi. Zorom ga san prevari. Iz ormara ko da čuje tihi šapat:
„ Ragibeeeeeeeeee! Oj, Ragibe? Moj Ragibe?“ – trže se, skoči a ono vrata zatvorena. Trlja oči, čudom se čudi. Otvara ormar , zagleda ga, svaku ogrebotinu mjerka, komadice spalog laka i Sevdin smotuljak.
Iz noći u noć Ragiba iz ormara nešto zove, zaziva i priziva. Svaku noć čuje plač i jecaje i tiho šaputanje. Svaku večer ostavi vrata otvorena a zorom ormar zatvoren.Poče Ragib drugim selima hodati i širom okolinom Sevdu tražiti. Kod njenih je  bio, obišao šume,  brda i planine, nje nigdje. Nekako mu se  oko srca stužilo, teško mu u kuću ući. Sve čeka da će ga ona dočekati, tiha i mirna, pogete glave i pogleda. U avliju kad uđe sve mu se učini da vidi njene tamne dimije kako vrtom se kreću, te  potrči ne bi li je sustig’o, ali nje nigdje. Samo mjesečina obasjala bašču. Jutarom bi osjetio miris kahve i vrućih gurabija, dizao se sa osmijehom misleći da se Sevda vratila. Činilo bi mu se da stoji na vratima, vedra i nasmijana sa bakrenom tacnom u rukama.  Dočekala  bi ga samo hladna furuna, i prljavo sudje u lavoru.
Noći su mu bile najgore. Šljive bi ga po svu noć budile, borile se sa vjetrom i grebale po starome pendžeru, turobno i tužno, k’o da ga osuđuju i ruže. Stari ormar bi prvim sunčevim zrakama zajecao i šaputao, zazivajući Ragiba da ustane i da mu priđe. Otvarao bi vrata, tražio oprost, tražio od onog k’o mu je oteo Sevdu, da  mu je vrati. Kleo se da će se promjeniti, kleo se da će joj dati sve. Ali Sevde nigdje ne bi. Tamna soba , hladna i stari ormar koji se vremenom sav nakrivio.

Jednog dana mu na vrata dodje hodža Omer. Vrata širom otvorena. Zazva selam i uđe.Na kauču sjedi Ragib i u rukama drži Sevdin smotuljak, okreće ga i obrće, prinosi licu a suze mu teku dok jeca. Ormar širom otvoren, unutrašnjost izgrebana, razrovana, iverje na sve strane. Velika rupa u zidu. Gleda Omer Ragibove šake, krvave i izranjavane. Šuti. Smota dva duhana, pripali ih i jedan pruži Ragibu.
„Deder!“- reče.
Ragib uze cigar, ruka mu se trese, glas mu drhti, plačnim glasom hodžu pita:
„ Šta bi moj Omere?“ – „Gdje mi Sevda nesta?“ – prvi put nakon toliko godina preko njegovih ispucalih usta pređe njeno ime.
„Otišla je moj Ragibe, gdje si je i posl’o!“ – uzdahnu hodža Omer, stavi ruku na Ragibovo rame, stisnu ga, ustade i ode.
Za njim se čuo tihi jecaj sa Ragibovih usta i čudni šapat iz starog ormara.

Ekskluzivno iz Sarajeva za portal ibalkan.net. Alma Ajanović Zornić

đavo 3

http://ibalkan.net/

Šta vi kažete na ovo?

iBalkan.net