Recent Posts

Bradići, Krkići-Kuljančići!

omer 11

Naslonjen na ogradu seoskog groblja, hodža Omer sjetno je razgledao stare nišane i mjerkao ih. Izgriženi zubom vremena prkosno su stajali i razgovarali svečanom tišinom sa starcem. Na nekima se uspentrala tamna baršunasta mahovina, obavila sivi bosanski kamen, lomeći ga svojim tankim korijenjem, bušeći i ostavljajući svijetle, skoro pa bijele tragove prošlog vremena na njima. Na vrhu nakrivljenih iskošenih kamenih nišana stajali su isklesani fesovi. U dnu mezarja , polegli na zemlji , jedan pored drugog , dva velik kamena turbana , drugačija od ostalih, još uvijek bijeli sa tamnom sjenom vremena koje ih je pregazilo. Podno njih,prekriveni travom i zarasli u šumskom cvijeću , leže dvojica braće, Mustafa i Muhamed. Omerov čukun đedo i amiđa.

„E´ūzu billāhi mine-š-šejtāni-r-radžīm.

Bismillāhi-r-rahmāni-r-rahīm.

El-hamdu lillāhi Rabbi-l-´ālemīn. Er-rahmāni-r-rahīm.

Māliki jevmi-d-dīn. Ijjāke na´budu ve ijjāke neste´īn!

Ihdine-s-sirata-l-mustekim.

Sirata-llezīne en´amte ´alejhim, gajri-l-magdūbi ´alejhim ve le-ddāllīn!

Amin! „- Kad utihnu tiho šaputanje, hodža rukom izvuče kesicu sa duhanom sa pojasa čakšira, uze bijeli list papira i vještim pokretima posu ga žutim isječenim duhanom i smota cigar. Zatim izvuče paketić šibica, kresnu jednu i pripali vrh, koji zapucketa, dimeći obavijajući hodžino naborano lice. On opet spusti ruke na iskrivljenu ogradu, duboko uzdahnu i napokon krenu teškim korakom seoskim putem prema kući. Vjetar je podizao opalo lišće oraha, kovitlao ih i ometao Omera u njegovom miru i tišini. Uspuhan i umoran zastade pred kućom svog rođaka Avde. Otpuhnu, malo odmori te napokon otvori kapiju. Zakorači i sjede na drvenu klupu ispred same kuće. Udahnu duboko i nakašlja se glasno, pljuckajući i izbacujući komadiće mljevenog duhana. U tom iz kuće proviri visoka, dugonoga Avdina prilika. Kao da je znala za svog gosta. Dugih sijedin brkova, guste, kuštrave kose, prošarane godinama, navuče crne opanke i sa smiješkom krenu ka svom prvom rođaku i komšiji. Zagrnut kožnim gunjem , dugih vunenih čarapa u koje su bile uvučene crne čakšire, raširi ruke i uhvati za ramena nisku i sitnu Omerovu priliku. Niži i svjetliji , plavih očiju, podšišane brade bio je sušta suprotnost od svog krupnog rođaka.

-Ja malo bio kod naših đedova! Proučio im Fatihu, prozborio koju o starim vremenima i et doš’o jednu srknut .
-E nek si vala! Baš ja govorim svojoj Ćamki da nam pristavi je’nu. – nasmija se Avdo i sjede naspram Omeru. Između njih stari drveni sto, napravljen od ostataka perde.
-Nešto sam se sjetio svog đede Kasima i njegovih priča. – duboko uzdahnu Omer , smiješeći se sjetno.
-Sjećam se priče o njegovim pra-đedovima Mustafi i Muhamedu. Veliki insani su bili.
-A dašta neg’ su, moj Omrere, ko i nas dva što smo! – odgovori Avdo svom rođaku.
-I moj đedo meni k’o malehnom stalneka trubio o njihma dvojici. Da upamtim dobro svoje nasleđe. Tvoje i moje, moj Avdo.
-Eh, jah! Kakvi su to junaci bili! – uzdahnu Omer, bacajući pogled ka seoskom putu i starom mezarju podno Avdine kuće. Smješteno odmah ispod samog vrela, tjeralo je seljane da zastanu, osvježe se i prouče Fatihu za rahmetlije.
-Junaci nego jašta! – Iz kuće uzađe Ćamka, noseći bakrenu tacnu sa kahvom na njoj. Brdom se raširi opojan i jak miris. Omer se okrenu i nasmija sitnoj ženici zazivajući joj selam. Ona spusti na sto tacnu, u fildžane nasu gustu kahvu, stavi je pred Avdu i Omera. Pun ibrik sa šerbetom spusti na sredinu stola skupa sa kratkim čašama. Zašušta šarenim dimijama i nestade u kući.
Omer srknu kahvu, odpuhnu gusti dim cigara, zakašlja se i odpoče priču

omer 12

-I tako priča moj đed, davne osamsto i neke , dok je Abdurahim paša vlast imao nad Bosnom, Mustafa i Mehamed biše momci za vojske. Nekako ih smještiše u konjušnicu samoga paše. Čudom a i srećom. Oni naki kak’i su i bili u taj vakat i jesu bili za konja. Odrasli u selu, ni pismeni ni učevni, znali su samo je’no. Kako konju razastjert slame, kako ga potkovat i kako ga istimarit. Nije bilo boljijeh momaka u potkivanju sve do Beograda.Tako barem kaže moj đedo. Bome biše oni tudekan par godina.Zanat izučiše. Izđikljali i raširili se, koliko su mogli. Mustafa visok, krupan i mrk na oca a Mehmed oniži, širok preko pleća i onako žut i plavog oka na mater. Niko ne bi rek’o da su rođena braća. Ničim sličili nisu do onim šta su radili i voljeli. Konjima. Sam paša hin obilazio i nadgledao kada su deverali oko njegovijeh konja. Krupni, crni dorati. Dugih nogu i grive. Kažu bijelili im se zubi od čistoće. Hranili hin samo najfinijem zrnjem, pojili vodom sa izvora. O’stajalom , ne previše hladnom. Tako on naredio a pašino se moralo da sluša. Zvornik tad’ bio pun svijeta. Probranog. Dolazili paši sve bosanske kadije, mulaimi, hodže i vjerske vođe od drugijeh narod. Da him on savjet rekne. Plaho dobar bio naš paša Abdurahim. – na trenutak Omer zašuti, uze čašu sa šerbetom i popi ga. Zatvori oči i kao da se i sam vrati u to doba. Paša i vezira.
-Eh, jah! – uzdahnu i zaškilji ispod oka, gledajući Avdu.
-Krenu naš paša preko Drine. Naredi Mustafi i Mehmedu da mu opreme konje. Nagizdaše ih k’o da su krenuli kakvu mladu da prose. Upleli him grive, metnuli him kitnjaste perčine pa sa njima mašu, propinju se. Prekrili hin zlatnom svilom i kadifom , mehkom i glatkom da paši bude milo sjediti na konjima. Zasjeo ti on i krenuo u vrh povorke a ostali ajani, begovi, muftije se okupili oko njega pa ga u stopu prate. Krenuli u Beograd, samome carskome veziru. Preko noći kiša ti je padala a Drina nadošla. Niko ni mukajet, sem našijeh čukunđeda. Znaju oni da se konji boje velike vode. Nekako se namjestiše da stoje blzu njihka. Gledaju kako svita preko skele prelazi. Kad u tren, pašin konj se trže, zarza , prope se te ga zbaci u zelenu Drinu. Povuče ga vir u hladnu vodu a i ona odora na njemu se skvasi, zlatni pojas i oklop ga poklopiše u dubinu.Bi da ne bi našega paše.
-Čuj? U dubinu? – s nevjericom upita Avdo, uvrčući guste brkove.
-Jah! Jah! U dubinu!
-Bilo bi tu belaja da se Muhamed i Mustafa ne zadešiše odmah pored njega. Skočiše i zaplivaše. Preko širokih pleća Muhamed prebaci pašu i izvuče ga na obalu. Mustafa uhvati konja za uzde te ga smiri da ne izgazi pašinu pratnju. Njih dva spasiše Abdurahima od sigurne smrti. Tako i u knjigama carskim piše. Dina mi i Imana!
-Tad’ hin paša razriješi najama u njegovim štalama i posla momke kući u Dragaše. Plati hin dobro za spašen život. Bome bi im i drago ali i krivo. Momci ko momci, ljepše him bilo u Zvorniku nego kod babe u selu. Ali najam je najam i kad se ugovor raskine mora se kući. Nakupuju svega, naprte dva dorata što hin dobiše te okrenuše put Vlasenice. Stigoše oni u sami mrak. Milo materi i babi što hin vrati paša. Em se razrasli em pomoć him treba. Sjeli i pričaju svojoj rodbini kako spasiše zvorničkog pašu od smrti. Rod njihka gleda, vrte glavom i u čudu šapuću. Razasla se glas o njihovoj hrabrosti ali u svakom neki trag sumnje i nevjere. Narod vazda taki bio i ostaće. Da ne vjeruje. Prošlo bome i par godina. Babo i mater him zabraniše da pašu i spominju jer za smijeha i šale postadoše. Počeli hin prozivati i šale sa njima praviti.
-„ Nuto krkana što pašu iz Drine izvuče!“ – Smijale se cure po selu gledajući visokog i krupnog Mustafu.
-„ Nuto bradonje što spasi pašu iz Drina!“ – smijaše se momci iz drugijeh sela na zajedničkim okupljanjima namigujući prema Muhamedu i njegovim kršnim plećima i svijetloj bradi.
Na kraju oni i zašutiše, šta će. Narod ne vjeruje pa ne vjeruje.
-Eh ! Insan je čudan moj Omere ! Muhanat! – zaškripi zubima Avdo dok među prstima valja smotan cigar sa duhanom.
Tako ti je bilo moj Avdo, tako i nikako dugčije. Dina mi i Imana. Ne zvao se ja Omer.
-Jednog dana selom puče avaz da kroz selo prolazi karavana, krenuli za Cersku. Iskupio se narod te gleda. Okitila se velika svita.

omer 13

Konji , haman do neba da im perjanice sežu. A na samom početku karavane, jaše paša. Paša, Abdurahim. Iznose seljani darove. Hranu, piće. Mirišljave jabuke i žute kruške. Milo him što vide svoga pašu. A bome i on zagleda njihka. Mjerka, škilji te namah zasta ispred Mustafine i Muhamedove kuće. Babo i mater na zemlju padoše a i njih dva krenuše. Okupilo se haman pet sela na ovom brdu đe smo sada nas dva i gleda. Padoše i njih dva na koljena i ljube zemlju kojom paša hodi. U tom ti on zagalami da ustanu. Priđe, siđe sa crnoga dorata i prigrli hin na grudi kano da su njegov rod rođeni. Nasmija se od srca, te pred njihka metnu zavežljaje sa poklonima iz samoga Carigrada. Zanijemilo selo. Tišina. Svi u nevjerici. Paša do’šo dvojici konjušara i pred noge him blago metno. U tom progovori Muhamed :
-Nu nevjernika što zašutiše!- na to Mustafa glasno poče da uči:
-E´ūzu billāhi mine-š-šejtāni-r-radžīm.
Bismillāhi-r-rahmāni-r-rahīm.
Kul ja ejuhel kafirun,
La eabudu ma tea ‘budun,
Ve la entum abidune ma eabud ,
Ve la ene abidun ma ebedtum,
Ve la entum abidune ma eabud,
Lekum dinukum ve lije din !
SadakAll-llahul adhim!!!- Odjekivalo je brdom da se čulo u svim selima oko Dragaša. Rodbina spusti poglede i od stida zanijemi.

Paša pogleda u momke i glasno reče.:
-„ Za sve nevjernike od danas nosite pored svog imena još i drugo ime Kuljan! Da svi znadu o vašoj hrabrosti i pomoći!“ – Mustafa i Muhamed se spustiše na zemlju i izljubiše skute pašine. Zahvaljujući se na poklonima i njegovim riječima. Draži im bio poklon u prezimenu no onaj u svili i kadifi. Kako oni popadaše paši pred noge tako svi ostali popadaše pred njima dvojicom. Sramno sklanjajući pogled od njihovih očiju. Vjerovali him nisu. Da obični konjušari spase pašu velikog.
-Eh , jah! – uzdahnu Omer.
-Tako ti moj rođo dobismo prezime. Od samog zvorničkog paše dato po suretu iz Kurana. Kasnije tom Kuljan dodaše čić i postasmo Kuljančić.
-A i izrodiše se dva korijena prezimena. Od Mustafe Krkana, tvoji Krkići a od Muhameda Brade, Bradići, mi.
-Et! Da se zna!
Da smo prezime po njima dvojici zaslužili. A bome zaslužiše oni i one nišane na našem mezarju. Naručiše him sinovi i unučad iz Carigrada da se dovuku. Ukopaše him jednog pored drugog. Blizu. Kakvi su i u životu bili. Amin jarabi!- prošapta Omer, glave spuštene na prsa.
-E moj Omere, svašta tvoj đedo Kasim znaše za svoga života. Finijeh priča za pričati imade. Da nema tebe i mene ko zna da li bi se i za ovo znalo. – zasuka gusti brk Avdo, Krkić, Kuljančić, udišući svježi planinski zrak u široka prsa. Tamne prošarane kose, očiju , visok, dugonog sjedio je naspram svog rođaka, Kuljančić, Bradića, Omera. Plavookog starca, kratke sijede brade, svijetlih čuperaka koji su izvirivali ispod velike šubare. Sjedili su povrh sela, Dragaša, i uživali u besjedi i sjećanju na stare dane.
U dnu sela, ispod seoskog vrela, natkriveni visokim orasima, ispod teških kamenih nišana, odmarala su dva brata. Muhamed i Mustafa. Tiho pjevanje vjetra raznosilo je priču o jednom prezimenu, selu, mještanima i dvojici starina.

Ekskluzivno iz Sarajeva za portal ibalkan.net. Alma Ajanović Zornić

omer 14

http://ibalkan.net/

Šta vi kažete na ovo?

iBalkan.net