Recent Posts

Z U L E J H A

PRIČE IZ ZBIRKE ” RUŽA AKOVA “

 Z U L E J H A

lulemhajrudin mekicKad se u Sarajevu, na stanici Čengić Vila, zaustavio “garavi voz”- popularni “Ćiro”, koji je dolazio iz Priboja na Limu, preko Međeđe , Ustiprače i Bistrika, gotovo sam od radosti zaplakao. Bio je to doživljaj kojeg se uvijek rado sjećam, koji ću pamtiti cijeli život…

Bio sam četrnestogodišnji dječak, kada sam iz Bijelog Polja autobusom krenuo do Priboja, gdje sam putovanje do Sarajeva nastavio vozom. Od Priboja do Sarajeva, Štrekom, tj prugom uskog kolosjeka, saobraćao je voz- legendarni “Ćira” Pruga je povezivala ova dva grada,prolazeći kroz prirodne krajolike i prelijepe doline: Prače,Drine i Lima.

Osjećao sam veliko ushićenje, radost, nekakav ponos što sam, iako još dječak, na ovaj pu krenuo sam. Dok sam se spremao na ovaj put, u svojim snovima, Sarajevo sam vidio sam kao nedostižan, daleki grad, pun sadržaja, topline, ljepote, pun zagonetki, koje je moje dječačko srce željelo odmah osvojit. Kad sam se primicao Sarajevu, još u vozu moje je srce treperilo, punilo se nekom neobjašnjivom milinom, divnim osjećajem da se od stidljivog i uplašenog dječaka pretvaram u odraslog momka, koji daleko od svojih želio “osvojiti” ovaj veliki grad.

Sišavši na stanici, sa nagomilanim osjećanjem radosti, sa željom da upijem sarajevsku ljepotu, jedva sam koračao ka tramvajskoj stanici. Ne razmišljajući što sam u tuđem gradu, gdje je za mene bilo sve tuđe i nepoznato, bio sam tako siguran u ljepotu planiranog provoda.

Kad sam ušao u tramvaj koji je vozio do Baščaršije, jesenje sunce je još obilno zalijevalo svojom svjetlošću visoke zgrade austrougarske arhitekture. Kroz prozor tramvaja sam s ushićenjem upijao prekrasne odsjaje posljepodnevnog sunca i zurio u zaljubljene parove, koji su se ljubili u parku ispod već požutjelih kestenovih grana. Znatiželjno sam posmatrao prelijepu džamiju na Dolac Malti, ogromnu katedralu na Marin Dvoru, divio se džinovskim natpisima, svjetlećim reklamama raznih boja, starim zgradama, svježe okrečenim fasadama…

Primjetio sam koliko puno ljudi šeta ulicama, koliko ih sjedi u restoranima i slastičarnama, koliko stoji pred izlozima i na tramvajskim stanicama. Dok je pred mojim očima sve preletalo kao na filmskoj traci, smjenjivalo se u trenu, ja sam želio da to sve upijem, upamtim, da doživim. Iako sam nastojao i trudio se da mi ništa ne promakne, nisam znao na koju ću prije stranu pogledat, da li na lijevu ili desnu stranu prozora.

Kad smo se primicali stanici Pofalići i kad je tramvaj zakočio, prenuo sam se iz misli i počeo posmatrat pridošle putnike. Između nekoliko putnika, primjetio sam jednu , elegantnu mladu damu, koja se, iako je bilo mjesta za sjedenje, stojeći uhvatila za rukohvat, čvrsto uz sebe stiskajući svoju tašnu.

Istog ternutka odlučih da joj se obratim:

– Izvinite…nisam siguran na koju stanicu treba da izađem..imam adresu. Iako sam joj se obratio s osmjehom, osjetio sam da su mi se, od zbunjenosti, upalili obrazi, da mi se papirić sa adresom u ruci sav ovlažio. Osmjehujući se, ljubaznim glasom, ona mi odgovori:

– Pokazaću ti, to je na Marin Dvoru. Dok smo izlazili iz tramvaja na stanicu, pitala me je za ime i odakle dolazim. Tako je krenulo naše upoznavanje.

– Zovem se Zulejha i stanujem ovdje u Ulici Kralja Tvrtka na “sedmici” – pokazujući mi rukom dugačku zgradu, sa pralijepom fasadom.

– Poznati pjesnik, Izet – Kiko Sarajlić, proveo je godine svoga djetinjstva u ovoj ulici, i ovdje je oblikovan njegov pjesnički identitet…

Marija i August Braun su tvorci istorijsko- poslovno – stambenog objekta, koji je obilježio kompletan dio grada.Po Mariji Braun, objekat danas nosi skraćeni naziv, Marin Dvor.

Po ovom je objektu i ostalim objektima iz razdoblja Austrougarske, cio ovaj dio grada, zove se Marin Dvor. Pokušavao sam je slušati pažljivo, ali sam se u sebi borio sa sandžačkim dijalektom i mnogobrojnim frazama, bojeći se da me teta Zulejha neće razumjeti ili mi se u mojoj zbunjenosti možda nasmijati. Malo sam se nelagodno osjeća i brinuo zbog ogaravljene majice, obučene specijalno za ovaj put, ali več umirisane od dima i gara.

Za nekoliko minuta našli smo se u jednoj od uličica, koja spaja Ulicu Hiseta i paralelnu Ulicu Vladimir Perić Valter.

– Hajrudine, ovo je ta ulica koju ti tražiš…

– Hvala,teta Zulejha, – rekoh sav sretan, prepoznavši na jednoj zgradi ulaz koji sam tražio.

Kad sam ušao u zgradu,uzbuđeno sam ustrčao uz stepenice i sav zadihan stao ispred vrata. Dok sam na ulaznim vratima zvonio, srce mi je ubrzano lupalo. Kad mi je sestrina gazdarica Mira otvorila vrata, nekoliko sekundi me gledajući zaprepašteno, kao da je vidjela duha, skoro vrisnu:

“Aišaaa…dodji da vidiš ko je došao!”

… Moja sestra Aiša, iako Mirina podstanarka, bila joj je najbolja prijateljica. Kako su obje bile na istom Fakultetu, sve dok nisu diplomirale družile su se i voljele kao sestre.

Aišin odlazak na studije mi je izuzetno teško pao, jer sam za nju bio puno vezan i ova moja avantura bila je moja velika želja da je vidim.

Sjećam se koliko se iznenadaila kada me je vidjela, koliko je od sreće plakala i dugo me držala u naručju. Tih deset dana našeg zajedničkog druženja, izlazaka, šetnji, smijeha, radosti, nikada, dok sam živ neću zaboraviti. I Aiša i Mira su se trudile da mi ne bude dosadno i nastojale da što manje vremena provodim u stanu, pa me je Mira, dok bi Aiša spremala ručak, vodila u obližnju slastičaru na kolače ili u neku restoransku bašču, pored Miljacke.

Kako smo Aiša i ja bili veoma bliski i nismo imali tajni,jednog dana mi je predstavila svog momka Safeta. Narednih dana smo nekoliko puta, nas ćetvoro, obilazili Ilidžu i izletište Vrelo Bosne. Topli i otmjeni ljudi, prekrasna priroda Sarajeva, probudili su u meni želju da ostanem u ovom gradu, da promjenim svoju životnu putanju. Počeo sam ozbiljno razmišljati o polaganju obaveznog prijemnog ispita na konkurs u Srednju školu Primijenjenih Umjetnosti.

Okupiran tom željom, često sam tramvajem odlazio do Drvenije, gdje se na pedeset metara udaljenosti od mosta, nalazila Gimnazijska zgrada u kojoj je bila smještena ta škola. Sa divljenjem sam posmatrao tu prelijepu zgradu, ponekad u hodnik ulazio, razgledajući unutrašnjost, razmisljao o čuvenim ljudima koje je ova škola učinila poznatim slikarima: Ismeta Mujezinovića, Voju Dimitrijevića, Micu Todorović …

No, kako sam bio u sedmom razredu Osnovne škole, morao sam sačekat još godinu dana, da bih pokušao ostvarit tu svoju želju i ja sam se, posle deset dana boravka u Sarajevu, morao vratiti kući.

***

Za vrijeme bosanskog rata 1992 godine, našao sam se u Njemačkoj.

Kad se rat završio, sasvim slučajno krenuh za Sarajevo u dvodnevnu posjetu.

Kako sam za to vrijeme posjete, imao dosta slobodnog vremena, riješih da iskoristim šetajući obiđem sva poznata mjesta, da se sjetim dragih osoba i prekrasnih trenutaka doživljenih u vrijeme školovanja.

Kad se nesvjesno uputih ka Marin Dvoru, osjetih koliko se žala i količine tuge i sjećanja, nagomilalo u mom srcu i ranjenoj duši. Sjećanja se okrenuše u krugu vremena…

Već je bila ikindija, kada sam sa stanice Marin Dvor, nesvjesno krenuo ka Aišinoj zgradi. Kad sam ušao u mračan i memljiv haustor, osjetih neku užasnu jezu.

Dok sam se stepenicama peo, nešto me bolno presječe i ja zastadoh. Kao da se drvena vrata Aišinog stana širom otvoriše i začuh je kako viče: “Safete,nemoj zaboraviti uzeti iz auta Arminovu školsku tašnu …”

Armin pored mene odjuri,veselo preskačući stepenice, a Šanela je gotovo plačnim glasom oca molila da je nosi na rame do petog sprata.

I znajući da nikog tu nema ko bi mi otvorio vrata, ja nesvjesno, na vrata pritisnuh zvono…

Nezarasla rana i čežnja, se otvoriše, u nemoći, sjedoh na stepenice i glasno zajecah…

Prisjetih se sretnih događaja, rođenja mog sina, Aišine djece, divnog druženja, našeg zadnjeg zajedničkog dočeka Nove 1991.godine. kada nisam slutio da će nam se putevi razdvojiti, da ćemo preživjeti emotivni Džehennem, da će krvariti naš narod i grad koji sam toliko volio i ponosio se njime. Sjetih se koliko sam brinuo kad je Aiša evakuisana iz ratnog Sarajeva za Švedsku, koliko me boljelo kada nakon nekoliko mjeseci tamo umrla. Djeca iza nje, sa svojim porodicama, poput mnogih, zauvijek ostadoše u inostranstvu.

Zureći u vrata Aišinog stana, dugo sam nepomičan sjedio na kamenim stepenicama, ledenim kao moje moje povrijeđeno srce. Kad smogoh snage da ustanem i izađem van, čim koraknuh, začuh ikindijski ezan sa munare Šejh Magribije. Prodoran mujezinov glas, sa pozivom na namaz, na spas, odzvanjao je Marin Dvorom…

Okrenuh se ka džamiji i zastadoh da proučim: “Ezan-Aziz Allah, Dzelle Dzelaluhu”.

Gledajući vitki minaret dzamije Magribije uperen u nebo, osjetih u grudima neko olakšanje, oči mi zaiskriše sjajem vjere i nade. Nisam vise bio sam, jer se sjetih majčinih riječi:

“Uzvišeni Allah je stvorio život isto kao što je stvorio i smrt. On kaže:

“Onaj Koji je stvorio smrt i život da bi iskušao koji od vas će bolje postupati” (Sura El-Mulk, ajet 2.)

Smrt i život su samo dva Allahova stvorenja.

On njima raspolaže, a naša ih tijela koriste.

Onaj Koji ih je stvorio ima pravo odlučiti kad će se javiti i kad će ih nestati.

On odlučuje kad ce neko živjeti, a kad umrijeti.”

Krenuh niz ulicu prema tramvajskoj stanici. Nakon nekoliko koraka, iznenada primijetih , kako jedna starica, gotovo slijepa i slabo pokretna, pridržavajući se štapom, pokušava prijeći ulicu. Priđoh joj polahko, pružih ruku i pomogoh joj da pređe na drugu stranu ulice…

– A, koji si ti ?- upita me.

– Ovdje… reče starica, tihim, jedva čujnim glasom, pokazujući štapom ulaz zgrade sa brojem sedam…

Broj sedam….Marin Dvor…Teta Zulejha..?

Nakon četrdeset godina,obretoh se u Sarajevu i učini mi se da sam, iako stariji, isto onako uzbuđen, kao prije mnogo godina, kada sam stajao na početnoj stanici.

Zabolje me spoznaja da je sve pusto bez Aiše, Safeta, Armina i Šanele, da je na Marin Dvoru ostalo sasvim malo nekadašnje arhitekture, da mi u Sarajevu nedostaje mnogo rodbine i prijatelja, onih koji su rasuti po Svijetu i onih na Ahiretu…

Na Marin Dvoru, ostadosmo samo ja i teta Zulejha…

(Ekskluzivno za portal iBalkan.net) Piše : Hajrudin Lule Mekić

zulejha

Autor slike-Hajrudin Lule Mekić

http://ibalkan.net/

Šta vi kažete na ovo?

iBalkan.net