Recent Posts

Orhan Pamuk, nobelovac, osporavan i poštovan u Turskoj …

orhan

“Ima pisaca poput Conrada, Nabokova, Naipaula, koji su pisali uspješno mijenjajući jezik, naciju, kulturu, državu, kontinent, čak i civilizaciju. Onako kako je njihov stvaralački identitet crpio snagu iz progonstva ili preseljenja, tako je i moja vezanost za dom, ulicu, krajolik i grad određivala mene. Vezanost za Istanbul je, dakle, i sudbina grada, i značajka čovjeka” rijeci su Orhana  Pamuka.

Svaki put kada najveći turski pisac Orhan Pamuk objavi svoj novi roman i poslije dužeg ćutanja progovori onako kako on to samo zna i umije u Turskoj je to oporo, bez mnogo biranja riječi.

„Najgora stvar je što je ovde (u Turskoj) prisutan strah. Osjećam da su svi uplašeni. To nije normalno. Sloboda javnog izražavanja je pala na najniži nivo”, izjavio je Pamuk povodom objavljivanja novog romana koji sredinom ove sedmice treba da se pojavi na svjetskim  knjižarskim policama.

Jedini turski nobelovac za milionski dnevnik „Hurriyet” optužio je vladu da progoni novinare i da ih na razne načine šikanira kada joj ne aplaudiraju i dobro okrenuo domacu javnost protiv sebe.

„Mnogi moji prijatelji kažu mi da je ovaj ili onaj novinar izgubio posao. Sada su čak izloženi šikaniranju i oni novinari koji su veoma bliski vladi”, kaže Pamuk, ukazujući na problem koji u poslednje vrijeme veoma prisutan u Turskoj. Stalna kritika „Slobode medija ” kod Pamuka, je ono  sa cime se ne salažu mnogi i to mu se zamjerana  i posebno ga kritikuju zbog toga poslednjih nekoliko decenija”.

Pamuk je u izjavi istanbulskom listu kritikovao predsednika Tajipa Erdogana i zbog nedavne izjave da žene i muškarci po prirodi ne mogu biti jednaki, da je bog predodredio da one rađaju i podižu djecu.

„Naša religija (islam) odredila je mesto žene (u društvu) –materinstvo… To ne možete objasniti feministkinjama jer one ne prihvataju koncept materinstva”, rekao je krajem prošlog meseca Erdogan, što je izazvalo oštra reagovanja i u zemlji i u svijetu.

Roman „Kafamda bir tahafik” (što bi se moglo prevesti kao „Nešto strano u mojoj glavi”) Pamuk je pisao, kako je potvrdio u video-izjavi, poslednjih šest godina. To je priča o Mevlutu, uličnom prodavcu boze, njegovoj ljubavi, položaju žena, svakodnevnim susretima sa ljudima, o dilemama koje se vrte u njegovoj glavi. Na 480 stranica on govori o promjenama koje su se desile u Istanbulu od 1969. do 2014. godine: razvoju voljenog mu grada, u kome je prvi put zaplakao, svakodnevnom životu, o dođošima, novim navikama koje rađa novo vrijeme…

Orhan Pamuk (62) se u poslednje vrijeme sve ređe oglašava („Valjda sam ostario”), ali kada progovori, kao što je to slučaj sada, onda on nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Prije dvije  godine, podržao je demonstrante na istanbulskom trgu Taksim, koji su danima protestovali kritikujući Erdogana .

„Problem je ovde u tome što se Erdogan ponaša kao stari vladari tridesetih godina prošlog vijeka. On radi sve, kontroliše sve. On kaže: ’Ja imam iza sebe 50 odsto glasova.Tačno je da ima 50 odsto (glasova), ali mi imamo 78 miliona stanovnika koji nisu svi kao on”, izjavio je tada nobelovac.

Pamuk se zbog svojih izjava jedno vrijeme potucao i po sudovima, pošto je javno govorio o onome o čemu su drugi ćutali kao zaliveni. Tako je izbjegnut skandal jer je Pamuk već bio kandidat za Nobelovu nagradu za književnost, koju je dobio 2006. godine.

Poslije tri decenije pisanja romana dobitnik Nobelove nagrade za te iste romane, sakupio je u ovoj knjizi eseje i reportaze pisane sve to vrijeme paralelno sa beletristikom. Neke od njih prate i crtezi nacrtani Pamukovom rukom.
Druge boje su predstavile svoga autora kao vrcavog, zabavnog, duhovitog, ali istovremeno i vrlo ozbiljnog, promisljenog posmatraca svijeta i sopstvenog zivota. On se ovdje mozda otvorio i vise no sto je planirao: tekstovi o pusenju, odnosu sa svojom cerkom ili o opsesivnoj samoci prikazuju ga u do sada nepoznatom svjetlu. Kada se ovi intimniji clanci povezu sa tekstovima o tzv. knjigama njegovog zivota, citanjem, analizom politike u Turskoj i Evropi, a potom sa putovanjima po drugim gradovima i civilizacijama, dobija se knjiga samoispitivanja i jedne nove (auto)biografije vrlo perceptivnog covjeka koji jednako iznijansirano zapaza sve oko sebe bilo da gleda na svijet sa svog prozora ili iz aviona.

To sto je ova knjiga sastavljena od medjusobno veoma razlicitih vrsta eseja i clanaka, uz poveci intervju dat casopisu Paris Review, uz nagradni dodatak – pricu Gledanje kroz prozor, zapravo je njena prednost. Ukupnost ovih tekstova je i vrhunska vrijednost ove knjige: dobili smo bogatu i potpunu sliku Pisca i njegove nepotkupljive odanosti literaturi. Orhan Pamuk kao da bi da nam kaze: pa, pisci i knjizevnost tome i sluze – da budu Jedno.

orhan-pamuk

‘Pisem zato sto mi to spontano dolazi! Pisem zato sto ne mogu da radim obican posao kao drugi. Pisem da bi se pisale knjige kao sto ih ja pisem i da ih citam. Pisem zato sto se strasno ljutim na sve vas, na svakoga. Pisem zato sto mi se mnogo dopada da po cijeli dan sjedim i pisem. Pisem zato sto mogu da se pomirim sa stvarnoscu jedino ako je promijenim. Pisem da citav svijet sazna kakav smo zivot zivjeli i zivimo – ja, drugi, svi mi u Istanbulu, u Turskoj.

Pisem zato sto volim miris papira, pera, mastila. Pisem zato sto vise od svega vjerujem literaturi i umjetnosti romana. Pisem zato sto je to navika i strast. Pisem zato sto se plasim da budem zaboravljen. Pisem zato sto mi se svidja slava i zanimanje koje to donosi. Pisem da bih ostao sâm. Pisem da bih mozda razumio zasto se toliko ljutim na sve vas i svakoga. Pisem zato sto mi se svidja da me citaju. Pisem da bih najzad zavrsio taj roman, ovaj tekst, tu stranicu koju sam jednom zapoceo. Pisem zato sto to svi od mene ocekuju. Pisem zato sto djetinjasto verujem u vjecnost biblioteka i to da ce mi knjige stajati na policama. Pisem zato sto je zivot, svijet, sve oko nas toliko lijepo i zadivljujuce da je to nevjerovatno. Pisem zato sto je zabavno u rijeci pretociti svu tu lepotu i bogatstvo zivota. Pisem ne da bih pricao pricu, vec da bih je stvorio.

Pisem da bih se oslobodio osjecanja da postoji neko mjesto u koje uvijek treba ici i u koje nikako ne mogu da odem – kao u snu. Pisem zato sto nikako ne mogu da budem sretan. Pisem da bih bio sretan.’ (Orhan Pamuk, Druge boje) …

Mozda je zbog svega pomenutog u Turskoj upravo Orhan Pamuk, nobelovac osporavan i poštovan.

“Jer, taj drugi život, koji će se kasnije moći živjeti,ljudi poput mene, nije ništa drugo, vec knjiga u tvojoj ruci. Ona je prepuštena tvojoj pažnji, čitatelju! Ja ću prema tebi biti pošten, a ti prema meni budi blagonaklon”.

iBalkan.net

orhan-pamuk (1)

Šta vi kažete na ovo?

iBalkan.net