Recent Posts

SARAJEVSKI SUSRETI: Kanada ne miriše kao Bosna …

SARAJEVSKI SUSRETI

Kanada ne miriše kao Bosna

Sarajevo živi i liječi rane. Preživjelo je kao i njegova majka Bosna. Ali, njihova brojna djeca nažalost nisu.

(Eksluzivno iz Sarajeva za portal i.Balkan.net) Piše: Mugdim GALIJAŠEVIĆ

Dok se grad znojio na vreloj junskoj večeri, na Slatkom čošku sam se našao s mojim školskim drugom Edom. On je prije rata otišao u Kanadu i sada je došao prvi put. Radovao sam se susretu.

GetAttachment
Ugledah ga pred slastičarnom poznatom pod imenom „Kod Ramisa“. Jedva sam ga poznao, mršav kao pritka.

Edo, na prvi pogled nisi ti, pa opet jesi. Bogami kao da si ti proveo rat ovdje u Sarajevu, u strahu i neimaštini.

– Hajde majke ti, on će meni na bosanskom jeziku s engleskim naglaskom.I ti mi hočeš pričati bajke. Da je bilo onako kako govorite ne biste preživjeli. 

Nešto me probode. Pa zar sada i njemu, mom prijatelju, rođenom Sarajliji moram da dokazujem istinu. 

Ti znači ne vjeruješ da je ovdje bio pakao, kao u horor filmovima. Kako da ti sada kažem, jer ti to ne razumiješ da je ovdje svaki dan tekla krv potocima. Ubijali su nas Mladićeve i Karadžićeve krvopije, Miloševićevi specijalci, plačenici dovučeni s raznih strana svijeta kojima je bilo samo do novca. Što više ubiju bolje će ih platiti. Kako da ti kažem da ovdje mjesecima nije bilo vode, struje, plina, hljeba. Kako da ti kažem da smo željni cigare travu motali u listove rastrgane knjige. Ovo sam mrmljao sebi u bradu. I onda sam već dobro uzrujan rekao Edi:

– Slušaj me dobro. Ne pada mi na pamet da sada i tebi dajem neke dokaze onoga što je bilo u ovom gradu i na svako pedlju širom moje domovine. Nekada je bila i tvoja. Sada si kanadski državljanin. Zna se da smo mi saburli, ali taj naš sabur su iskoristili on koji bi da nas nema. Promijenila su se vremena. I mi smo došli pameti i nećemo više nikome da se pravdamo što smo ostali živi, nećemo da saginjemo glavu ni pred kim. Jesu li tvoji Kanađani bolji od nas. Nisu.Nikada više Bošnjaci neće nikome davati da ih ponižavaju, a generacijie koje dolaze bit će pametnije od nas i neće dozvoliti da im se dogodi što se ponavlja godinama.

-Izvini prijatelju nisam mislio da te uvrijedim. Očito nisam tražio informacije na pravom mjestu. I da znaš Bosna je i dalje moja domovina, a Bosanci moji zemljaci. Kanada je lijepa, ali ne miriše kao Bosna,odgovori mi Edo.

Popili smo kafu, ali meni je bila gorka.

 Sjetio sam se jednog događaja. Bila je polovica rata. Došla mi jedna TV ekipa, mislim iz Japana. Trebao sam ih provodati po zgradi gotovo porušenoig „Oslobođenja“. Rekao sam im da ubice neprestano motre na sve što se događa u ovoj novinskoj kući. Njihovi snajperi su sijali smrt. Japanka me gledala sumnjivo. Nije vjerovala. Odveo sam je u bivši restoran „Oslobođenja“ okrenut prema kućama koje je od nas dijelila samo jedna nevelika livada. Samo što je nos promolila, pored glave joj je prozujalo zrno. Umalo da pogine zbog svojeg nevjerovanja. Više nije riječ progovorila.
Sarajevo živi i liječi rane. Preživjelo je kao i njegova majka Bosna. Ali, njihova brojna djeca nažalost nisu.

Eksluzivno iz Sarajeva za portal i.Balkan.net) Piše: Mugdim GALIJAŠEVIĆ

Dok se grad znojio na vreloj junskoj večeri, na Slatkom čošku sam se našao s mojim školskim drugom Edom. On je prije rata otišao u Kanadu i sada je došao prvi put. Radovao sam se susretu.
Ugledah ga pred slastičarnom poznatom pod imenom „Kod Ramisa“. Jedva sam ga poznao, mršav kao pritka.
Edo, na prvi pogled nisi ti, pa opet jesi. Bogami kao da si ti proveo rat ovdje u Sarajevu, u strahu i neimaštini.

– Hajde majke ti, on će meni na bosanskom jeziku s engleskim naglaskom.I ti mi hočeš pričati bajke. Da je bilo onako kako govorite ne biste preživjeli. 

Nešto me probode. Pa zar sada i njemu, mom prijatelju, rođenom Sarajliji moram da dokazujem istinu.
Ti znači ne vjeruješ da je ovdje bio pakao, kao u horor filmovima. Kako da ti sada kažem, jer ti to ne razumiješ da je ovdje svaki dan tekla krv potocima. Ubijali su nas Mladićeve i Karadžićeve krvopije, Miloševićevi specijalci, plačenici dovučeni s raznih strana svijeta kojima je bilo samo do novca. Što više ubiju bolje će ih platiti. Kako da ti kažem da ovdje mjesecima nije bilo vode, struje, plina, hljeba. Kako da ti kažem da smo željni cigare travu motali u listove rastrgane knjige. Ovo sam mrmljao sebi u bradu. I onda sam već dobro uzrujan rekao Edi:

Slušaj me dobro. Ne pada mi na pamet da sada i tebi dajem neke dokaze onoga što je bilo u ovom gradu i na svako pedlju širom moje domovine. Nekada je bila i tvoja. Sada si kanadski državljanin. Zna se da smo mi saburli, ali taj naš sabur su iskoristili on koji bi da nas nema. Promijenila su se vremena. I mi smo došli pameti i nećemo više nikome da se pravdamo što smo ostali živi, nećemo da saginjemo glavu ni pred kim. Jesu li tvoji Kanađani bolji od nas. Nisu.Nikada više Bošnjaci neće nikome davati da ih ponižavaju, a generacijie koje dolaze bit će pametnije od nas i neće dozvoliti da im se dogodi što se ponavlja godinama.
-Izvini prijatelju nisam mislio da te uvrijedim. Očito nisam tražio informacije na pravom mjestu. I da znaš Bosna je i dalje moja domovina, a Bosanci moji zemljaci. Kanada je lijepa, ali ne miriše kao Bosna,odgovori mi Edo.
Popili smo kafu, ali meni je bila gorka. 
Sjetio sam se jednog događaja. Bila je polovica rata. Došla mi jedna TV ekipa, mislim iz Japana. Trebao sam ih provodati po zgradi gotovo porušenoig „Oslobođenja“. Rekao sam im da ubice neprestano motre na sve što se događa u ovoj novinskoj kući. Njihovi snajperi su sijali smrt. Japanka me gledala sumnjivo. Nije vjerovala. Odveo sam je u bivši restoran „Oslobođenja“ okrenut prema kućama koje je od nas dijelila samo jedna nevelika livada. Samo što je nos promolila, pored glave joj je prozujalo zrno. Umalo da pogine zbog svojeg nevjerovanja. Više nije riječ progovorila.

Sarajevo živi i liječi rane. Preživjelo je kao i njegova majka Bosna. Ali, njihova brojna djeca nažalost nisu.

 

iBalkan.net

GetAttachment (1)

Šta vi kažete na ovo?

iBalkan.net