Recent Posts

KOLUMNA

KOLUMNA

Subotom kafa na terasi Hotela The Marmara Taksim
Kad ZABORAVIŠ definiciju PONOSA

Dan kao kap kiše: donosi poneku radost i ništa više!!!!!”

“Slobodno pričajte subotom o tome što želite.”
(Ekskluzivno iz Istanbula za i.Balkan.net)

Piše: Jusko BOJADŽIĆ
11028585_705222569594505_834803645_oISTANBUL: Zašto opet subotom pričaš priče??? Kao da se to mene tiče. Pustimo dragog nam Boga da otkloni strah od ljudi na ljude, neka narodi shvate da su samo ljudi. Na kafi sam na terasi Hotela The Marmara u čudesnom okruženju gradske kafane na Trgu Taksim. U jednom ljudskom životu prepunom snova, ostala je samo priča, ona priča o onom nekom sigurno nimalo važnom, jer priča je bila vrlo sretna sve dok nije došao dan početka Proljeća. Jedan je lik ostao sam. U ovoj priči završetak nije sretan niti su sretni likovi u priči, samo znam da život nije vječan i da nijedna priča mojoj ne sliči!

Zašto se sjećati dobrih ljudi koji odlaze, a žao nam je, jer više u stvarnosti i na javi neće biti s nama. Znam sebe, nikad ne zaboravljam osobe koje mi nešto znače, samo se nekako navikavam na to da ih više nema! Čekati.To je bila moja prva lekcija koju sam naučio o životu. Neki mi se dani zavuku u nedogled, praviš hiljadu planova, kao da zamišljaš sve moguće razgovore, tek odlučuješ promijeniti svoje ponašanje u određenim stvarima – i postaješ sve nestrpljiviji, čežnjiviji, sve dok ne dođe onaj koga bi želio vidjeti. A onda više ne znaš šta bi rekao …

Ti sati čekanja subotom s kim kafu popiti prije su stvarali napetost, koja je prešla u strah, a strah čini da se sramimo izraziti osećanja. Meni su sjećanja najljepši trenuci u životu. Dolaze da te podsjete na nešto, ono meni najljepše. Jutros se sjetih ljepšeg života koji smo nekada življeli. Meni to ne može da smeta, ali mi puno znači. Čuvam vlastita sjećanja u malom kutku svog srca! Nekada su to samo moje misli i ne remete ni jedan trenutak bilo čijeg života. Ljudi bi da se samo rijetko vole i tek toliko da znaju da postoje! Čuvaju, siguran sam, mnogi ljudi njima drage osobe u malom kutku svog srca! Neka im moje misli ne remete ni jedan trenutak života, a neka vole me tek toliko da znam da postoje!

Zašto zatvaramo oči kada plačemo? Kada sanjamo? Kada se dragom Bogu molimo? Kada se molimo za pomoć? Zato što znamo, a ja to valjda tako osjetim, da najljepše stvari ne možemo vidjeti nego ih osjećamo srcem. Znaš onaj osećaj kada si razočaran u sve, a opet moraš dalje? Da li znaš kako je kad se nadaš i raduješ, onako iz sveg srca, misliš da se sreća i tebi osmjehnula, a onda ti neko sve sruši u trenu? Da li znaš kako je kad u tebi opet oživi ono dijete koje te tjera da se smiješ, a neko to dijete u tebi jednostavno ušutka! Ne znaš? E, ja znam!! Kažu: “Ko te svom snagom bića osjeća – Pomoliće ti se bar u snovima!” NE! Ko osjeća da si mu važan, nikada neće ni otići!

Čovjek ne gospodari sobom, a najmanje zapovijeda svojim osjećanjima.Zavedu mi um i imaju moje tijelo, pronađu mi dušu i imaju me zauvijek. Šta je sadašnjost ako želiš prikriti prošlost, jer ta prošlost je bogatstvo tvoje budućnosti. Sve ostale vrline su godinama stvarane i kao tanke niti uvezane, ali za mnoge nashvaćene jer danas je malo sličnih da bi mogli karmu nečiju prepoznati i znati je cijeniti. Kao da je danas malo onih s kojim bismo mogli svoj životni ples otplesati. Danas mnogi ne shvaćaju veći dio planete i tako taj životni put mnogi putuju sami. S njima je opasno biti jer oni uvijek žele da su malo viši, jer oni uvijek misle da su još veći ako se dohvatiti ne daju …

Priznajem sve ove vrline, ali nikad ne treba zaboraviti da sreću čovjeka čine male stvari koje i od najvećeg siromaha – naprave bogataša, a i bogataša naprave duševnim siromahom ako u njih ne vjeruje. Kad ZABORAVIŠ definiciju PONOSA. “Dan kao kap kiše: donosi poneku radost i ništa više!!!

Šta vi kažete na ovo?

iBalkan.net