Recent Posts

NASE NARAVI – ORAH IMA DUSU

Naše naravi

I orah ima dušu

I komšija posječe drvo. A grehota je …

Orah

O opsadi Sarajeva ima na stotine, hiljade, ma na desetine hiljada priča. Neke su ispričane, neke zapisane, a najviše ih neće biti nikada kazane. One su pokopane na brojnim mezarjima zajedno sa žrtvama monstruoznih ubica s brda.

Ovu do sada nisam napisao, ni ispričao.

Da, sjećam se. U ratu čovjek nauči da polubudan spava i u snu čuje i vidi. U ranu zoru tamo gdje sam bio začuo sam zvrndanje stotine motorki koje su sijale smrt u drvoredima što su godinama bila ukras grada. I tada sam, zakleo bih se, čuo jecaje topola, lipa, jasika, brojnih stoljetnih stabala prije nego bi iz njih iscurila i posljednja kap života. Onako nemoćni čekali su da im dođe smrt. Ista sudbina i nas je zadesila, samo nas su ubijali dželati s brda. Pluća grada su sjekli nevoljnici ne bi li došli do bar malo ogrjeva. Ili oni koji su i u ovom ratnom ludilu vidjeli priliku da sječom drveća dođu do zarade, prodajući ih na pijaci.

Ratni dani Sarajeva. Ljudi krenuli da sjeku svako drvo na koje naiđu, ne bi li se zagrijali.

-Uzmi mene, star sam i osakaćen. Pogodila me granata. Ali, nemoj moju djecu. Jedno ima dvije godine, a drugo četiri. Slabašna su, vidiš kako su im tanke ručice i nogice. Osevapićeš se ako ih poštediš, molio je stari hrast mladića s motorkom u patikama, farmerkama i nekakvoj jakni kao da je dio neke uniforme. I ovaj nije dirao hrastovu djecu. Je li se sažalio nad njima, ili je shvatio da mu neće puno vrijediti na pijaci gdje je u vrećama prodavao izrezano drvo koje je trebalo da nekome donese toliko željenu toplotu u stanu bez struje, grijanja, plina…

Dvadeset godina poslije Sarajevo je dobilo nova pluća, ponovo puno zelenila, topola, lipa, jasika, ali nema starog hrasta. Umjesto njega tamo gdje je on bio sada su njegova djeca.

Prisjećajući se tih dana kada je jedino bezizlaz bila realna opcija, došao sam do Svraka, udaljenih jedva 15 kilometara od grada. Volim slobodno vrijeme da provedem u ljepoti prirode i da na miru ispred vikendice šutim i pospremam svoj život.

Nisam dugo uživao u tišinu koja me milovala i opijala. Odjednom me na noge podiže vrišteći zvuk motorne pile. Vrati mi nikada zaboravljeno jutro, oktobra 1992. godine. Komšija se borio s velikim starim orahom. Skastio da ga posječe i gotovo.

-Djeca mi polomiše ogradu kupeći orahe, kratko reče na moj upitni pogled.

-Što si navalio na mene, cvilio je starac. Zar ti nisam bio dobar. Puno sam ti oraha rađao. Niste mogli zamisliti baklavu bez mojih plodova. A moje grane su ti pravile hlad. Pa zar nismo bili prijatelji. Poznavao sam ti i oca i majku rahmetli. Puno su kahva ispili ispod moje krošnje. Jesam orah, ali i ja imam dušu sve tiše je govorio starac, a testera je sve dublje zasijecala njegovo tijelo. I polahko je sve utihnulo.

Komšija je ubio orah. A grehota je. (Mugdim GALIJAŠEVIĆ)

Šta vi kažete na ovo?

iBalkan.net