Recent Posts

KOLUMNA

Ravno do dna

Nostalgija

Osamdesete i devedesete – sukob dviju nostalgija

(Ekskluzivno iz Zagreba za portal i.Balkan.net) Piše: Dr.sc. Igor DESPOT

GetAttachment-1-1Zadnjih mjeseci u Hrvatskoj se sukobljavaju dvije nostalgije. Jedna je nostalgija za osamdesetima koja je vidljiva iz reakcija na serijal Crno bijeli svijet i brojne koncerte koji se održavaju u Zagrebu, a druga, za devedesetima, vidljiva je iz prosvjeda pred zgradom Ministarstva branitelja u Savskoj 66.

Različite su to nostalgije, svaka doziva svoje vrijeme i ujedno nam kazuje nešto o ovome vremenu koje ljudi često vole nazivati neoliberalnim (iako je to vrlo upitan termin). I osamdesete i devedesete bile su daleko od idealnih godina, no bez obzira na to izazivaju kod različitih grupacija osjećaj da su oni bili dionici ili čak sukreatori povijesti.

Iznenadna i prerana smrt Vlade Divljana dodatno je osnažila nostalgiju skupine ljudi koji bi se vratili u osamdesete. S osmjehom na licu ljudi se sjećaju tadašnjih ekonomskih problema, čekanja u redovima za prašak, kavu, naranče, meso, vožnje par-nepar. Nakon ratnih godina i autoritarne vlasti prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana te neodlučnih socijaldemokratskih vlada ili pak vlada HDZ-a koje su ulovljene s prstima u pekmezu i krađi, čini se toj, uglavnom urbanoj ekipi, da je vrijeme osamdesetih, kada su popustile stege u društvu i kada se počelo propitivati sve i svašta, bilo najbolje vrijeme njihovih života. Faktografske pogreške u serijalu Crno bijeli svijet za kritičare istog ipak nisu dovoljan razlog da se serijal proglasi nepotrebnim jer ipak je netko mlađim generacijama trebao pokazati „vrijeme kad smo svi bili sretni“. Moram priznati da ne pratim serijal iako se često s nostalgijom sjetim osamdesetih godina, razdoblja kad sam bio mlad i prpošan i u kojem sam i ja dijelom sudjelovao u stvaranju urbane povijesti Zagreba (barem u svojoj glavi). Premlad sam za Kavkaz i Zvečku, moje godine mladosti bile su vezane uz klubove koji su bili aktivni u drugoj polovice osamdesetih. Stvarni problemi kraja osamdesetih, nefunkcioniranje sistema nakon Titove smrti i mediokriteti koji nisu uspjeli ni u jednom segmentu omogućiti ljudima dobar život, očuvati tada postojeću državu ili ju mirno rascijepiti na današnje države, redovito se u tim pričama zanemaruju i stavljaju pod tepih.

Druga skupina hrvatskih građana koja revnosno već mjesecima prosvjeduje u šatoru ispred Ministarstva branitelja s ponosom i nostalgijom sjeća se vremena devedesetih kada su oni svojim žrtvama stvorili hrvatsku državu. Kako sami tvrde da ne prosvjeduju zbog financijskih razloga nego zbog narušavanja digniteta Domovinskog rata (vrlo zanimljiv je taj pojam digniteta jednog rata) i omalovažavanja hrvatskih branitelja, jasno je da se u stvari bore za kanonizaciju devedesetih godina. Što su pak za Hrvatsku bile te devedesete godine? Većina građana će reći da se u njima ostvario tisućljetni san te je Hrvatska konačno stekla svoju samostalnost. Hrvatska je postala samostalna uz mnoge žrtve, ostvarila je to u obrambenom ratu, uz određene mrlje na osloboditeljskim akcijama koje su bile predmet haških optužnica. U subotnjim događanjima prosvjednici iz šatora došli su pred stan predsjednika vlade Zorana Milanovića s omiljenim im pitanjem – gdje si ti bio devedeset i prve, a ne što radiš za prosperitet hrvatske države. Ono što se može zaključiti iz ovih prosvjeda jest da se prosvjedujući branitelji zalažu za SUBNOR-izaciju svoje borbe. Dio branitelja se nakon rata nije mogao prilagoditi mirnodopskim uvjetima, država ih je dijelom umirovila u njihovim mladim danima te se sa sjetom prisjećaju vremena kada su bili osloboditelji i nešto su predstavljali u hrvatskom društvu. Ratni invalidi se teško i mogu uklopiti u mirnodopski život pa im je ovo okupljanje u šatoru svakodnevno prilika i da razmjenjuju sjećanja. Kako organizatori prosvjeda imaju daleko veća primanja od ostalih građana, antagonizacija njih i ostatka Hrvatske nameće se kao najvjerojatnija mogućnost. Već drugi protuprosvjed u organizaciji pokreta Occupy Croatia ove subote mobilizirao je dodatne policijske snage koje su za zadatak imale razdvajanje suprotstavljenih strana.

Jedna i druga nostalgija posljedica su dviju stvari. Prva je psihološka – svatko je sklon u sjećanjima konstruirati sliku da je nekad nešto predstavljao i da je bilo bolje dok je bio mlađi. Druga je vezana uz potpuno nerazumijevanje poteza raznih vlada i ekonomsku krizu koja izaziva osjećaj besperspektivnosti i nemoći. Izbor kada je bilo bolje ovisi o pojedincu i njegovom životnom putu, ali čini se da definitivno ne možemo reći da je danas to dobro vrijeme.

Šta vi kažete na ovo?

iBalkan.net