Recent Posts

Moj odnos prema Beogradu se počeo graditi još za mojih djetinjih dana

Beograd i ja

Autor:Dejan Kožul alias Den Kozulowski

10986852_1540289432925504_2821851063578235355_nPrije nekog vremena najavljena je kolumna izvjesnog Dejana Kožula i to iz Beograda. U onom, sad već izumirućem novinarskom svijetu kolumnu treba zaslužiti, do kolumne se stiže višegodišnjim čekićanjem po ulici, odnosno na terenu, a tek onda ako si stekao dosta kilometraže u prstima i još važnije u glavi, onda ti se ponudi autorska kolumna. Šta ću? Prihvatio sam izazov, iako sebe nikad neću smatrati kolumnistom mada volim zapametovati tu i tamo. Poseban mi je izazov to pisati kao netko tko to piše iz Beograda iako je taj grad samo jedna od usputnih stanica za mene. Ili ja barem tako samo mislim. Nisam odrastao u tom gradu, niti sam sa njim napravio takvu vrstu odnosa da bi ga smatrao svojim, ali ga cijenim, nekad pričam ružno o njemu ali samo iz jednog razloga – jer ga volim i jer želim da bude ljepše mjesto za život, a to bi itekako mogao biti. Mogao bi biti sjajno mjesto za život.

Moj odnos prema Beogradu se počeo graditi još za mojih djetinjih dana. Svake godine išlo se kod babe i dede u Vojvodinu, a vraćalo za rodni mi grad (Rijeku) redovnom željezničkom linijom i to iz Beograda. Postepeno sam gradio svoj odnos prema velegradu putem Branka Kockice, putem Nedeljnog i Politikinog zabavnika, školskog programa na, tada jedinstvenoj JRT, putem Crvene Zvezde, putem noćnih izdanja „Večernjih novosti“, „Politike ekspres“, „Sporta“, koje si, na moje čuđenje mogao noću kupiti na toj željezničkoj stanici, pred ulazak u vlak, a bile su sutrašnje. Nikako mi to nije bilo jasno ali sam uživao u tome.

11058116_10153129143647905_3808769871631243231_nPostepeno se širio taj krug uticaja Beograda da bi u nekoj fazi života došao i do onih muzičkih. Prvi samostalni koncert u Rijeci, bio sam tad osmi razred, bio je koncert Bajage u Dvorani mladosti. Putem „Hita meseca“, čuvene emisije Dubravke, Duce Marković upoznavao sam se i sa Električnim orgazmom, Ekatarinom velikom, Idolima…

A onda su uslijedile mračne godine. „Niko ne sme da vas bije“, uzvikivao je Slobodan Milošević iz tog istog Beograda, a mi dripci smo se tome ismijavali. Nismo imali predstavu kako bi se sve moglo završiti. HTV je tad već u potpunosti prekinuo sve moguće zajedničke aktivnosti sa TV Beograd, iako su pod pritiskom gledatelja morali u neki tremin ubaciti „Bolji život“. Crvena Zvezda je osvojila titulu prvaka Evrope u Bariju, a ja sam to slušao na nekim krčećim radijskim kanalima, Partizan je postao košarkaški prvak Evrope, što sam isto propustio. Nije da me to radovalo kao Zvezdin trijumf, ili još više kao prethodni uspjesi Jugoplastike i POP 84, ali opet. Netko mi je zakinuo pravo da gledam i slušam šta želim. Nedugo zatim gledao sam i slušao samo zračne uzbune, grmljavinu i mrtve. I tako dan za danom. Ovoga puta iz Beograda nisu stizale Ducine emisije, za Branka Kockicu su pričali da je otišao među četnike…Iz Beograda je stizala samo nesreća.

1979737_10153129143627905_8655253996082309575_n

Igrom sudbine, te 1993. godine i sam sam se zatekao u Beogradu. Ljeto je bilo, poprilično vruće. Živio sam svoje prve izbjegličke dane u Novom Sadu i odlučih se na izlet, kod rođaka, u grad prema kojem sam gajio i divljenje, ali i prezir.

Uželio sam se putovanja, ne više vlakom, no vozom i lagodno kupim kartu i to za međunarodni voz. Srbija je bila pod sankcijama ali voz je ipak dolazio iz Lisabona. Računam, komotnije je i taman ću se malo podsjetiti tih vožnji od Beograda do Rijeke i obrnuto. Uz određeno kašnjenje ukrcao sam se toliko da sam mogao stajati tik uz vrata i ne micati se do izlaska.

Rođak je igao vaterpolo za Zvezdu, koja je tad možda bila i najjača ekipa u Evropi ali zbog sankcija bez mogućnosti da to i dokaže. I on je koju godinu ranije iz Rijeke došao u Beograd, a sa njim i Vlada Vujasinović. U Rijeci velika nada, a u Zvezdi već jedan od najboljih igrača. Tu noć proveo sam sa njima uz „Riziko“, koju litru rakije i zvuke 

Postao je poput nekog magneta. Malo, malo, pa evo me u Beogradu. I konačno, nakon 10 godina novosadske avanture dođoh u grad koji nije ni malo odisao onim dječjim mirisima. Štampa koju sam onomad uživao čitati odavno je nađubrena nacionalističkim smradom, željeznička stanica samo je izgledom podsjećala na ono živahno mjesto, nevjerovatnog protoka ljudskih sudbina. Čak ni oni mirisi sa sredine i kraja devedesetih više nisu postojali. Pred konačnu odluku o dolasku bio sam u gradu na godišnjicu ubistva Zorana Đinđića. Sve je stalo. Beograd se borio, baš kao i ja onomad, sa tim što sam ja raskinuo sa prošlošću, a Beograd sa budućnošću. Naravno, daleko je sve to od konačnosti ali tako je sve izgledalo. Kao da je to bilo i presudno da donesem odluku da se nađemo zajedno na putu isprepletenom prošlošću, koja je dijelom i zajednička, jer je Beograd uveliko odgovoran za brojne izbjegličke priče, a opet na putu ka zajedničkoj budućnosti.

11020246_10153129143802905_5486209696123060304_oTek tako, sa vremena na vrijeme, sjetim se onog dana kad je Đorđe došao u crnom kaputu i rekao da je umro Milan Mladenović, a ja nisam bio prisutan ni da konstatujem to. Sjetio sam se toga i danas kad sam saznao da je umro Vlada Divljan, simbol onog Beograda koji sam tek počeo upoznavati. Nisam rastao sa njim i na njegovoj muzici i nemam neki dodir sa tim mitskim Beogradom sa kraja sedamdesetih i početkom i sredinom osamdesetih. Ono šta imam je dodir sa postpetooktobarskim Beogradom, računajući to i današnje, a i buduće dane, mjesece i godine. A današnji Beograd tuguje za nekim boljim i pozitivnijim licem. Vlada Divljan je to bio. I opet kao da se vodi ta vječna borba između prošlosti i budućnosti. I opet kao da Beograd upada u tu istu zamku. Ostavština Divljana, međutim, garantira da će on vječno biti tu za one male Beograđane i Beograđanke, uz pomoć Gileta i „Rock and rolla za decu“, za one treptave tinejdžerske duše uz „Hajde sanjaj me sanjaj…“, za one „emo“ raspoložene: „Nama Nova godina ništa nije donela“, revolucionara: „Plamene zore bude me iz sna. Čelična jutra, dim iz dimnjaka…“, feministica: „Ona radi u rudniku i život joj nije lak…“, LGBT osobe: „Retko te viđam sa devojkama…“ itd, itd, itd.

Ako ste vi raspoloženi da čitate o takvom Beogradu, iz kog će izvirivati svi gorenavedeni, a i nenavedeni, ja sam tu za vas. Jer grad čine ljudi, a grad čini puno ljudi. Neki umru, a drugi dođu. Ako postoji ikakva sumnja u moj odnos prema gradu, koji ipak nikad neće biti moj, onda ću vam samo reći da je moj, a i izbjeglički život moje supruge odnevadno oplemenila jedina Beograđanka u našem bližem okruženju. Pa, ako već nije moj, onda je ovo njen grad a to je i bolje i više nego da je samo moj.

11045299_10153129143657905_2121404442338081267_n

Šta vi kažete na ovo?

iBalkan.net